Учитељ

akademije znanosti i umjetnosti. U njegovom stvaralačkom radu poslije 1918. godine potrebno je između mnogih manjih rasprava i prigodnih predavanja (n. pr. Značenje umjetnosti u životu naroda, 1935 — O slobodi nauke i umjetnosti, 1934, itd.) napose istaći važno djelo „Metalogički korijen filozofije” (Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 229, god. 1924). U tom djelu, premda nije po opsegu veliko, riješavaju se gotovo svi značajniji filozofijski problemi i to ne samo spoznajno-teoretski već i metafizički, logički i etički. Na tai način podao je A. Bazala u tom djelu obris čitavog samostalnog svog filozofskog sistema i pokazao mogućnost sprovedbe svog aktivističkog gledanja na svijet i život.

A. Bazala zabacuje termin „iracionalno” kao „nezgodan izraz, jer se pomišlia na antilogično”, no kako odnos iracionalnog prema racionalnom u genezi spoznaje nije neprijateliski ili međusobom suprotan, to je „metalogičan” prikladniji izraz. Metalogičnost sastoji se u funkcijama „koje surađuju u spoznavanju, ali stoje izvan logičke sfere”.

Kako je prema Dr. Krstiću „historijsko mjesto Bazale u našoj kulturnoi povijesti” u tome, „da je on onaj, koji je .... preveo hrvatsku filozofiju iz stanja tradicionalne racionalističke ukočenosti i dogmatizma u atmosferu misaone slobode i životnosti” i kako je upravo u spomenutom „Metalogičkom korijenu filozofije” podao rezultate svih svojih misaonih nastojanja napose o pitaniu odnosa racionalnog prema iracionalnom — to će biti ovdje prikazan osnovni slijed misli tog diela i to po mogućnosti s originalnim citatima.

Bazala odbacuje empiristički kao i spekulativni racionalizam, Zbog njihovog intelektualističkog stava, prema kome ie „duh ...kao ogledalo postavlien prema svijetu”; odbacuje, jer duh nije statičke naravi već „dinamičko-teleološka aktivnost” pa zato „treba odlučno naglasiti aktualistički karakter svijesti”. „Svijest nije u prvom redu une facultć ed sentir ili misleća sila (ens cogitans), nego prvenstveno une tendance, poriv, stremljenje, jednom rilečiu stvaranje zazbilinosti svoje vrste, koia na osnovi svoje afirmacije može da se razvije i u predočavanie.” Zato je „svijet u prvom redu akt samoodržanja, iz kojeg se u dalinjem razvijanju aktuelne mogućnosti — kao akt povrh akta — razvija spoznavanje, dakle kao održanie u drugoi sferi.”

Prema tome „spoznavanje je predmetno (obiektualno) iskorišćavanje ·

doživliaja”. A kako „element smjera, koj se po dinamičko-teleološkom karakteru svijesti nalazi u svem zbivanju, određuje ne samo način proizvodnje (doživljavanje) RCC OJ MLS VE „DPT C.CL mvecfic DOT одгед!уапје", је Како „Sve spoznavanje polazi od neke premise, od nekoga stvaralački zauzeta stava ili ргојекНгапа зтјега" — [0 „орсепоз! ... spoznaini akti ... nikad u sebi ne sadrže”. Drugim riječima: spoznaja ne sadrži apsolutnu istinu, već је „općenost” samo idealni cilj No iako je tako i premda spoznaja ima „protagorejski karakter” to jest „nalazi se uvijek u toku” a „stvari su skup projekcija po mogućnosti svedenih na neku zajedničku bazu” te stoga „nema neke stalne relacije duha prema stvari” — ipak nenia u spoznainom pogledu subjektivne samovolje. Nema takve samovolje, jer „svaka aktuelno postavljena propozicija, da se spoznaino opravda, treba da se vremenski u nizu istovrsnih akata održi i da se prikliuči skupini i uvrsti u red drugih akata, koji zajedno spadaju”, a to treba jer „u aktivističkom karakteru spoznaine zazbilinosti sama

ог. “+=

как Се а им

а аи ата, оса ај