Учитељ

lizma u kojem su život na jednoj strani a duh na drugoi strani dva skrainja pola u svijetu.

K ovoj istoi skupini mislilaca, kako je ranije rečeno, pripadaju i Dr. Ramiro Bujas, Dr. Stjepan Matičević i Zdenko Vernić, premda mnogim svojim naziranjima stoje u opreci k voluntarističkom aktivizmu Dr. A. Bazale. U mnoštvu psihologijskih rasprava Dr. R. Rujasa najznačajnija je u filozofskom pogledu njegova rasprava »Teorija · osjećanja« (1925), u kojoi se svaki doživljai osjeta tumači kao poremećai u ravnoteži odnosa između nutarnjih faktora (dispozicija) i ·vanjskih faktora (okoline); a u skladu s time »i svako naučno pa i metafizično snalaženje nužno je zavisno i od individualne strukture i od onoga, što je spoznanju dano u okolini«. U toj misli implicite sadržani stav, da spoznaja nema karakter općenosti ili apsolutnosti, kao i izraziti (premda riječima neizrečeni) aktualizam povezuje misaoni rad Dr. R. Bujasa s onim Dr. A. Bazale.

Zdenko Vernić, koji je slično kao i Dr. R. Bujas mnogo pod . utjiecajem Avenariusovih teza, u raspravi »Sveti smijeh« (1925) prikazuje etičku vrijednost smijeha, a u raspravi »Teorija Filozofije« (1925) zastupajući biologijsko gledište tvrdi »i filozofija i nauke i umjetnost i sve druge manifestacije naše svijesti su naše reakcije i produkti adaptacije i akomodacije« — »i sva naša spoznaja jedan su način reagovanja individua na njegovu okolinu«, a kako će koji individuum reagirati, to ovisi »i o samoi strukturi individua«. Razumljivo je onda da ni po nazorima Z. Vernića nema posve pouzdanih spoznaja, koje bi se mogle nazvati apsolutno istinitim, »|er ie svaka spoznaja jedva vitalna reakcija, i jer u vitalnim reakcijama, što su intenzivnije, sudjeluje struktura čitavog našeg bića, zato nam: je s jedne strane i spoznaja već motivisana i modifikovana čitavom ličnošću autorovom.«

Dr. Stiepan Matičević izdao je poslije 1918 godine veći broj većinom pedagogijskih rasprava, a ovdie je potrebno spomenuti radove: »Počeci filozofije« (1919), »K problematici funkcije odgajanja i jedne nauke o njoj« (1934) u kojoj nastoji utvrditi pedagogiku kao samosvoinu nauku, te raspravu »Priroda, kultura i odgoli« u kojima se u filozofskom pogledu razabire razvoj Matičevića od logičkog idealizma prema pozitivizmu.

U vezi s ovim misliocima potrebno je spomenuti i Dr. Vjekoslava Rotkvića (Priroda i kultura, Progres morala, 1919), Dr. Stanka Franka (Život, pravo i filozofija, 1925), Dr. F. Čulinovića (O slobodi volje, 1934) i Dr. Nikolu Čepinca (Filozofija B. Spinoze, 1933) kao i Ivana Nevistića (Struje i smjerovi savremene filozofije, 1994—1995).

Ponešto odvojen u toj čitavoi skupini, ali upravo blizak gle-

dištima Dr. R. Bujasa i Z. Vernića, stoji Dr. Vladimir Dvorniković,.

koji pripisuie karakternom ustroju (tipu) pojedinca odlučnu ulogu za izgradnju njegovih spoznaja i njegove filozofije. Toga radi se skoro posve predao psihološko-filozofskom ispitivanju karaktera izvjesnih mislilaca a i narodnih skupina. Za našu filozofsku literaturu je od velike vrijednosti njegovo opsežno djelo »Savremena filozofija« (1918), u kom djelu je prikazao i podijelio suvremene filozofijske mislioce prema njihovu pripadanjiu određenim psihološkim

a a Zi a MM a o a