Учитељ

laca«. Od društvenoga rada dete prelazi u privredna preduzeća i po otsluženiu privrednoga rada u njima prelazi u biblioteku gde nalazi odgovor na sva pitanja koja ga interesuju«. Na taj način »izumreće« svi tradicionalni »atributi škole«: podela na razrede, ustaljeni nastavni plan, podela na nastavne predmete, časovi i udžbenici, »tai kladenac školske mudrosti i kriterij školskih uspeha«, razume se, nestaće i ocena, svedočanstava, diploma, kazni i nagrada. Mesto razreda postojaće »radne brigade«, uloga učitelja svešće se na ulogu rukovodioca takvih brigada, tradicionalni predmeti biće zamenjeni »projektima«, a udžbenici bibliotekom. Škole će prestati biti nezavisne »ustanove« i postaće »cehovi« fabrika, zavoda, rudnika i kolhoza. Nastavni plan svake škole biće susređen oko »finansisko-industriskoga plana« onoga »preduzeća« čiji će organski deo postati data škola. Tako će se škola potpuno sliti sa životom, škola će postati deo socializirane proizvodnje. Kao što vidimo, u teoriji izumiranja škole susrećemo u udvostručenome vidu sve već poznate motive komunističke pedagogike: industrijalizam Blonskoga, odricanje tradicionalnih predmeta, čak i misao Šackoga o društvenome radu kao polaznoj tački nastave, naposletku, misao o potpunome stapanju škole sa životom i bezuslovno odricanje autonomije u duhu sociologizma Kalašnikova. I pored svega svoga utopizma, teorija izumiranjia škole odredila je školsku politiku sov. vlasti u periodu prve pjatilietke i izazvala to, što ie u 1992—93 ге. уба instancija stranke nazvala »štetnim snižavanjem kvaliteta škole«. Novi preokret u školskoi politici sovi. vlasti počeo je satiranjem svih »levičarskih teorija«, čiji |e ekstremni izraz bila i teorija izumiranjia škole i uskoro je doveo do odricanja svekolike ranije komunističke pedagogike, počinjući od Krupskaje do Šuligina. Za ovim su se postepeno obnavljali svi »atributi« stare škole (nastavni predmeti, uvodila istorija, geografija i čak latinski jezik, podela na razrede, časove i udžbenici, ocene i ispiti, razlike između glavnih i sporednih predmeta, nagrade i kazne it.d.). Uiedno s ovim bili su proglašeni za štetne i građanske uopšte svi »novi metodi«: globalni, daltonski plan, metod projekata, ručni rad u školi, učenička samouprava a tako isto i pedologija sa njenim testovima i zahtevima individualizacije u nastavi i selekcije. Obnavljanje stare škole XIX veka zahtevalo |e nov pedagoški sistem i novi pedagoški udžbenik. Takav pedagoški udžbenik napisao je po narudžbini Moskovskoga Narkomprosa M. Pistrak, pa se i sada »Pedagogika« Pistrakova smatra za jedino priznati i dozvoljeni udžbenik pedagogike.?) Pistrak smatra svoju pedagogiku za marksističku, pa i po njemu je »vaspitanje socijalna pojava«, a cilj vaspitania je »vaspitanje komunistnčke svesti«. Međutim, faktički on se ne bazira toliko na Marksovim mislima o »politehničkome« karakteru buduće škole,

a 2) M. Pistrak bio ie u periodu Nepa visoki činovnik Narkomprosa, ali pri satiraniu „desničarskoga skretanja“ i 1929 bio je smenjen sa dusnosti i postavljen za profesora pedagogike Pedagoškoga instituta u Rostovu na Donu. On je pisac mnogih članaka po časopisima. Njegov poslednji rad |e: Педагогика, Учебник mnq nenaroOrHueCKHX BbICHIMX yueOHbiH saBemeHui, M. 1934., koji {e više puta preštampavan sa ispravhama, koje su izazvane kursom obnavljanja stare škole koji ie počeo od 1932—33 g.