Учитељ

6 |

lište, a zatim i druge građevine, ponajviše za različite škole. Te su školske zgrade podignute nastojanjem d-ra Izidora Kršnjavoga, ondašnjega šefa prosvjete za Hrvatsku i Slavoniju.

Podjesen prije četrdeset i nešto godina, kad je žurba i nervoznost u tom dijelu grada bila na vrhuncu, ier su se na brzu ruku svršavali radovi oko uređenja zgrada, ulica i trgova zbog dolaska Kralia Franie Josipa u Zagreb, mogli ste vrlo često među nezaposlenim posmatračima tih poslova vidjeti mršava i koštunjava čovjeka, prosijede crne brade, {asno ocrtana profila i velikih očiiu, kako zamišlien posmatra svu tu žurbu. To ie bio Ivan Filipović. Nekada neumoran radenik u službi i učiteljskim organizacijama, sada među besposlenim svijetom posmatra kako drugi rade.

Na jugoistočnoj strani trga diže se Hrvatski učiteliski dom, prvi u bivšoi Monarhiji, kako to konstatuje Đavorin Trsteniak, a na drugoji strani naprotiv Filipovićeva Doma u koji neće da zakorači noga njegova, diže se palata do palate, a sve te palate podiže upravo onai čovek koji je Ivana Filipovića priie nekoliko godina uklomio sa pretsjedničkoga mjesta najveće i najjače učiteliske organizacije. Tu je učitelisku organizaciju izgradivao Filipović postepeno preko trideset godina, počevši 1865 sa Učitelijskom zadrugom, nastaviVši 1871 sa Hrv. pedagoško-književnim zborom i završivši 1885 godine sa Savezom hrv. učiteljskih društava. Kad je tu organizaciju podigao na noge i kad ju ie ojačao i moralno ı materijalno, otrže ga od nje ona struja što ie od 1883 godine, od dolaska bana Kuena, počela da zapljuskava naš javni život i da u njega prodire potiskujući nacionalne liude i nacionalne tekovine poslednjih decenija.

Što se događalo u duši toga nijemog posmatrača, sigurno nije niko znao, niti će ikada znati. Istina, tu mu se pridružuju češće graničarski školski inspektori, šeću i govore s njime, no sigurno i ne naslućuju njegove skrivene misli što ga uznemiruju u ovim, valjda najtežim časovima njegova života. Da li se u njemu rađa, sada kad vidi ovu novu protivunarodnu silu na dijelu, sumnja u snagu onih ideala za koje je pedeset godina živio i radio, počevši onamo od 1845 godine kad je u Gajevoi Danici obiavio svoju mladenačku rodoljubnju pjesmu. Oni koji su ga znali kažu da nije nikada ni načas posumnjao u pobjedu svojih ideala, kažu da ie vjerovao u njih čvrstom i nikad i ničim nepokolebanom vierom, no; ko zna, nije li i niega u tim teškim časovima života kadikad zahvatila ona životna istina Što je S. Krajnčević iznosi riječima: »I tebi baš što govoriš plamenom od ideala silnih, viečitih, ta silna vatra crna biće smrt; mrijet ti ćeš kad počneš sam u ideale svoie sumniati!«

Nekada, u naponu svoje snage, kad su ga znale da pritisnu nevolie u njegovim javnim nastojanjima, znao je govoriti: »Nije došlo vrijeme da poginemo, nego da vidimo ko je kakav!« Da li mu i sada, u ovim gorkim časovima, kad vidi kako ova nova tuđinska sila nastoji da zasjeni velika djela, i niegova, i njegovih učitelia, pada naum ta njegova i lijepa i istinska rečenica? Istina, nikad se nije bolje ı jasnije vidielo ko je kakav kao u tim danima prije četrdeset godina, ali je i istina da je upravo u tim danima došio vrijeme da Ivan Filipović pogine. Kad se Zagreb nešto smirio, i kad ie život grada pro-