Филателиста

13

ni filatelistički predmet bude kataloški (u luksuznoj opremi) ponuđen preko javne aukcije (čuven je slučaj aukcije pisma s blanck panny-em od 4. maja 1840. godine koje je pre nekoliko godina prodato na taj način u Luganu za 3,6 miliona švajcarskih franaka + provizija aukcionaru, a i taj rekord je bio brzo potučen).

Postoje firme koje organizuju aukcije svakih tri-šest nedelja, a aukcione prodaje nekih znamenitih filatelističkih kuća (Korinfila, Feldman, Kohler Hamers, Bolatfi, itd.) smatraju se pravim velikim događajima u filatelističkom svetu i predmet su nestrpljivog iščekivanja među vrhunskim filatelistima i dilerima. Te i slične aukcije istodobno su i najbolji barometar kretanja filatelističke ponude i tražnje.

Upoređenje: U Jugoslaviji postoji samo jedna firma - Studio PFilatelije - koja od pre 3 godine koristi ovaj u svetu najcenjeniji vid kupo-prodaje filatelističkog materijala. Sa dosadašnjih 6 aukcija (prva u novembru 1995. godine a šesta je upravo u toku) može se reći da je B.Petrović učinio prvi korak u pravom smeru: po sad:žini, načinu opisa i kvalitetu opreme kataloga, aukcije te kuće već se mogu meriti sa prosekom sličnih aukcija na Zapadu. To, međutim, nije još uvek slučaj u pogledu tiraža (svega od 500 do 700 primeraka prema 5-6.000 kod prosečnih zapadnih firmi, a kod onih znamenitih tiraži se kreću i u više desetina hiljada) i naravno, ukupnog rezultata što se može i razumeti s obzirom na “speciličnosti” ovog “tržišta” i podneblja (politički i ekonomskhi kontekst, platežna moć, obrazovni nivo, nedostatak takve tradicije i prakse, ali isto tako i mentalitet naših ljudi: nepoverljivost prema "novotarijama" i tuđim “kombinacijama” iza kojih se često odmah traži i nekakva "prevara", princip “dabogda mu crkla krava”, veoma plodan na ovim prostorima, itd.). Sve to, naravno, ne odnosi se samo na filateliju.

Napravimo ovde jednu “spekulativnu pretpostavku”: ako bi samo svaki od onih oko 3.500 članova filatelističkih društava kupio na spomenutoj (ili nekoj drugoj sutrašnjoj) aukciji samo jedan ponuđeni lot za samo 10 maraka, aukciona kuća bi, ne samo pokrila troškove štampe, distribucije i reklame, nego bi još imala i dovoljno rezerve za dalja ulaganja u poboljšanje sadržine i kvaliteta ponude, a da i ne govorimo o onoj "sivoj masi”, mnogo većoj, nečlanova a ipak skupljača/dilera. No, u našim uslovima i mentalitetima još će mnogo Dunava proteći pored Smedereva do realizacije takve idealističke - a u suštini objektivno osnovane pretpostavke. Naš čovek, naime, teško razlučuje svoje prave interese od onih koji se njemu, na osnovu pomenutih i još nekih mentalitetnih karakteristika (v. Cvijića i Dvornikovića), čine pravima. Naravno, ovo se odnosi samo “na većinu".

Još jedno kratko podsećanje: među “distributivne kanale“ filatelističkog materijala spađu i mnoge nefilatelističke firme i institucije: kiosci, knjižare, antikvarnice, numizmatičke, kartofilske i slične radnje, “buvlje” pijace i dr. Ponešto od svega toga postoji i kod nas, ali uglavnom na “rudimentarnom nivou“.

U sledećem broju rad završavamo poglavljima: Ponašanje filatelističkog tržišta, Položaj Jugoslovenske filatelije i zaključkom.