Jugoslovenski Rotar

Kako je napred izloženo bilo je godine 1927 pokrenuto pitanje opskrbe vodom Zeljezniékih stanica Drniš-Perković-Slivno. Ovaj projekat, u koliko je poznato, izradila je Direkcija državnih željeznica u Zagrebu. Po mišljenju stručnjaka taj je projekat najidealniji, t. j. da se sa projektiranim cijevnim vodom, u vezi sa opskrbom vodom pojedinih željezničkih stanica od Knina do Šibenika, priključe vodovodi i za pojedina sela, koja leže uzduž željezničke pruge.

Treba da se naglasi da je željeznica, zbog pomanjkanja vode na stanicama Drni§ i Perkovié Slivno, na kojima mora da snabdjeva lokomotive sa potrebitom vodom za pogon, prisiljena da u tu svrhu dovozi na te stanice do i preko 12 cisterna vode, svaka po 15 ms dnevno, i to iz Knina i Splita, i da je, po stvarnom računu, svaki kubični metar vode košta oko dinara 10.— iz Knina a oko dinara 20.— iz Splita. Osim potrebite vode za pogon lokomotiva, potrebno je dovažanje pitke vode za stanice i stražarnice.

Ovaj način opskrbe vodom nije siguran za jedan jači saobraćaj. Osim toga te cisterne moraju da se dovažaju i odvažaju često i po dva puta dnevno, što, ne samo vrlo skupo košta, već i ometa saobraćaj.

Troškovi opskrbe vodom ocisternama, po tom stvarnom računu iznose popriječno oko 500 do 600 hiljada dinara godišnje.

Koliko je poznato, izgradnja projektiranog vodovoda iz rijeke Krke tlačnim vodom od vrela do glavnog rezervoara koji bi se imao postaviti na brdu »Tartar« kota 496, od kuda bi vodio gravitacioni vod sa dnevnim kapacitetom od 2000 m, do brda »Mideno« 466 m te dalje s jedne strane gravitacioni vod od stanice Drniš sa kapacitetom od 1000 m? dnevno, a s druge strane do stanice Perković Slivno sa istim kapacitetom, davala bi taj kapacitet kad bi na »Krki« postavljena pumpa radila samo 12 sati dnevno, dok kad bi radila 24 sata, kapacitet voda bio bi 4000 m*. Od te količine bilo bi potrebito željeznici za stanice od Drniša do Perkovića oko 1400 m? dnevno, dok bi se ostala količina od 2600 m* mogla ustupiti opštinama za vlastitu potrebu njihovu i njihovih sela.

Svaki kubični metar ove vode, ne bi stajao dinara 10.— odnosno dinara 20.—, već samo dinara 2.50, i to onda kada bi pumpa radila samo sa dnevnim kapitetom od 2000 m*, dok kada bi radila preko 12 sati do 24 sata dnevno, cijena bi se znatno snizila.

Taj vod sa potrebitim napravama, prema aproksimativnom proracunu iz godine 1927, zapao bi oko 17,000.000 dinara, dok bi se danas, obzirom na pojeftinjenje vodovodnih cijevi te uopée svega drugog potrebitog materijala a osobito obzirom na jeftinu radnu snagu, taj iznos znatno snizio.

Sirenje kulture i podizanje ekonomskog stanja u ovom kraju obzirom na nestaSicu vode, iluzorno je. Imamo statističke podatke, koji nam potvrđuju da se narodna imovina, osobito stoka koja pretstavlja glavnu poljoprivrednu granu u dalmatinskom Zagorju, svake godine smanjuje, uništuje, čemu je glavni uzrok pomanjkanje vode.

Izgradnjom ovog vodovoda ne samo da bi našem siromašnom i zapuštenom seljaku dali pitku vodu, nego bi mu dali život na koji ima pravo,

A