Jugoslovenski Rotar

sredno prije održanja evropske konferencije u Veneciji. Mi smo svi jednodušno i uvjereno zauzeli stav u prilog održanja konferencije, a prvi među nama i rotar dr. Stojadinović, koji je međutim bio već ministar vanjskih poslova i odgovoran šef vlade. Držim da je time jednako poslužio i rotarstvu i svojoj visokoj javnoj dužnosti. Sastanak u Veneciji nije dakako riješio pa čak ni pokušao riješiti postojeće upravo strahovite opasnosti, koje još uvijek ugrožavaju mir Evrope, jer bi to bilo upravo smješno i pomisliti. Ipak i taj sastanak, na kojem su se barem kroz nekoliko dana drugarski našle hiljade ljudi od posla i zvanja, koji mogu, jer ni to nije isključeno, da sutra budu u raznim ratnim taborima, ima svoju veliku važnost. Glavni razlog: svih neprijateljstava, pa i onih među narodima i državama, jeste gledanje na stvari i prilike isključivo sa svog uskog, egoističnog stanovišta. Interesi i razlozi druge strane neće ni da se čuju, a kamo li da se pobliže upoznaju. Iz tog čestog hotimičnog, a još više podsvijesnog nepoznavanja rada se mrznja. Ta mržnja, to je toksin rata. Antitoksin ne može biti drugo nego traženje sklada između suprotnih interesa na osnovu viših ideja, a ideje su za razumnog čovjeka ipak najveće stvarnosti. To je, braćo, vrlo težak i neizmjerno spor posao ali to je i jedini posao, koji rotarstvo preko svojih članova može da vrši u korist mira i pravog sporazuma među narodima.

Korporativno i formalno može rotarstvo da u međunarodnom pogledu djeluje vrlo malo ili stvarno upravo ništa. Zamislite neki konkretni spor, pa baš i ovaj italo-abesinski ili, ako hoćete, talijanskoengleski. Rotary u ovakovoj stvari prosto ne može da uzme neko zvanično stanovište, jer bi za stalno time učinilo više štete nego koristi. To ipak ne znači da neko ispravno stanovište ne postoji i da pojedini rotari, baš zato što su rotari, ne treba da ga neprestano traže i da ga pošteno, a to znači trijezno i bez animoziteta, zastupaju. Hoću samo da istaknem da taj sud neće biti tako jednostavan, ne samo u ovom, nego u ogromnoj većini međunarodnih sporova i da će konačni rezultat takove objektivne ocjene biti vjerojatno taj da krivnja, ili barem glavna krivnja ne leži sva na nekom narodu ili njegovim pretstavnicima nego na općenitim prilikama, koje su redovno mnogo jače nego i najbolja volja.

Te prilike niko svijesno ne stvara niti ih se može preko noći i sa nekoliko lijepih fraza i gesta izliječiti. One su posljedica dugih vijekova historije, koja je nastajala više silom nego pravom, a pri tome igraju veliku ulogu i neke činjenice, koje su same po sebi posve akcidentalne prirode. To je na pr. prirodno bogatstvo ili relativno siromaštvo neke zemlje, broj i poduzetnost njezinog pučanstva, njegova naprednost ili zastalost i mnoge druge slične okolnosti, koje je vrlo teško svesti pod neke utvrđene moralne zakone.

Kako svi znamo, nastojanja da se i međunarodni odnosi podrede izvjesnom pravnom sistemu su razmjermo novijeg datuma, i ako od samog početka civilizacije postoje općeniti i prisilni propisi, koje zovemo zakonom, za uređenje privatno pravnih odnosa između članova iste državne zajednice. U tom pravcu kroz ovo malo posljednjih stoljeća nismo daleko došli. Kakovo je uopće pravo međunarodno pravo, kad ono između svojih ustanova priznaje i rat? To je po prilici isto kao kad

5