Jugoslovenski Rotar

hiljadugodignju nezavisnost, te da ga god. 1809 pripoje novoj kraljevini Iliriji, a god. 1814 da ga prepuste Austriji. U osjećanju opće nesigurnosti i nestalnosti uslijed tih naglih promjena, strada i dubrovačko pomorstvo, pretrpjevši već god. 1806 poharu sa strane ruske i crnogorske vojske, koja se je u savezu sa Austrijom borila protiv Francuza.

Trebalo je par decenija, da se opće prilike ponešto srede, a poslovni liudi snađu u novoj situaciji, te da nastave gdje su ranije stali. Tada proradiše brodogradilišta, osobito ono veliko u Gružu, i novi dubrovački brodovi zaploviše morem. Prvo u Orebiću na poluotoku Pelješcu, pa zatim u gradu Dubrovniku osnivaju se početkom druge polovine XIX vijeka brodarska poduzeća pod imenom »pomorskih udruzenja<, koja su razvila živu djelatnost i kroz kratko vrijeme dala vanrednih rezultata. Pelješko je udruženje bilo jedno od najjačih poduzeća u tadanjoj Austriji (imalo je akcijski kapital od cirka 5 milijona zlatnih franaka!), te je doseglo broj od 33 velika broda, koji su — počevši sa Adamom i Evom —- svi nosili biblijska imena. Dubrovačko udruženje brojilo je svega 12 brodova, koji su nosili imena: »Prvi dubrovački«, »Drugi dubrovački« i t. d. sve do »Dvanaestog dubrovačkog«, koji je porinut u more god. 1875. Uz to je još na cijelom području dubrovačke republike bilo manjih i većih brodova, vlasništva, zajednica, familija ili pojedinaca, te se je vremenom i nedaćama izlinjalo blagostanje opet počelo podizati.

Ali kao što su za kulminacijom pomorske trgovine u 15—16 vijeku slijedile perturbacije radi skretanja pomorske trgovine sa Mediterana na Atlantik, tako su i na novu kulminaciju u XIX vijeku vrebale razne opasnosti, utoliko teže, što su se pojavile odviše brzo, nakon relativno kratkog perioda konjunkture (koji je u historiju opéega pomorstva uSao pod imenom »zlatna epoha jedrenjaka«), i što su sa sobom donijele konačnu propast brodarstva na jedra. Te opasnosti bijahu brojne i raznovrsne: sve slabiji poslovi na području pomorskih prevoza, sa sve češćim godinama depresije, pa i oštre krize; sve jača konkurencija parnih brodova, čija su ukupna tonaža, kao i pojedinačni prostorni i strojevni kapacitet iz godine u godinu primjetljivo rasli; relativno visoka osiguraciona premija za poslove sa jedrenjacima prema premiji za parobrode; i konačno, za naše primorje vrlo presudna bezobzirna pomorska politika Beča, koja je otvoreno favorizirala luku Trst i tršćansko brodarstvo, na Stetu hrvatskog i dalmatinskog brodarstva. (Tako je na pr., zahvaljujući inaugurisanoj politici subvencija, god. 1852 Austrijski Lloyd brojio već 39 parobroda.)

Skoro do pod konac XIX vijeka traje tužna agonija jedrenjaka, koji su vrlo časno zaključili jednu veliku epohu u pomorstvu svijeta i to do tada neviđenim uspjesima. i slavom ponosnih i brzih »Clippera«.

Zaključak o likvidaciji Dubrovačkog pomorskog udruženja stvoren . je na skupštini od 9 aprila 1883, i on je mnogo djelovao na raspoloženje duhova među akcionerima Pelješkog udruženja, gdje je struja, koja je zagovarala likvidaciju, bila dosta jaka, tako da je malo zatim, na skupštini od 29 juna iste godine, prihvaćen predlog o likvidaciji i toga udruženja.

12