Jugoslovenski Rotar

DUBROVNIK — NAS VJECNI GRAD

Ni jedan naš grad ne vezuje sa toliko jednake ljubavi sve djelove našeg naroda kao što ih vezuje Dubrovnik. Taj je osjećaj i razumljiv i opravdan. Još prvi počeci našeg odgoja, prve naše spoznaje o nama kao narodu, koji hoće da živi, koji stvara i sam sebe održava, vezani su uz ime ovog starog grada, koji kod svih nas općenito i jednako budi vjeru i samosvijest, dostojanstvo i pregalaštvo, ljubav i ponos.

Svi mi znamo, kada je riječ o Dubrovniku, da tada nije u pitanju jedan sloj ljudi, koji su u jednom stanovitom vremenu živjeli ili sada slučajno žive, niti samo jedan stanoviti kraj zemljine kugle, gdje su jednom na morskim hridinama podigle svoje naselje raspršene izbjeglice Epidaurusa ili gdje se je u hladu dubrava na morskom obronku konačno smirila jedna slovenska skupina za vrijeme svoje velike seobe.

Pojam Dubrovnika prestavlja mnogostruk, svestrano razvijen, trajan duh i život, postavljen i izgrađen u jednoj maloj sredini, koja već sama po sebi privlači i zanosi.

Zato značaj Dubrovnika nije samo u onim rijetkim naporima jednog kruga pučanstva, koji se probija kroz svijetove, utrtim starim drumovima i novim prodorima jednakom smjelošću i odlučnošću po suhu i po moru, tražeći izvore ı mogućnosti rada i življenja, da steče, prikupi sebi i ostavi potomcima znatna materijalna bogatstva, koja opet na prvom mjestu služe da čuvaju i razvijaju moralna dobra ovoga grada.

Taj značaj nije samo ni u onom oštrom političkom smislu, koji preko hiljadu godina održava vlastito i samostalno državno gospodstvo, prolazeći kroz sve klance diplomatske vještine, da svakoga susretne i mimoiđe, a sebe ne izgubi, osjećajući da je smisao života u slobodi, koju stalno izdiže kao konačni cilj svih svojih težnja.

Nije također taj značaj ni samo u onom socijalnom osjećanju, koje se je kod malobrojnih dubrovačkih građana ispoljavalo sa mnogo Sirine ili u odredbama o robovima ili u humanim institucijama, ili u skrbi za nezakonitu i napuštenu djecu, za neudate žene i udovice, za starce i nemoćne, te inače, uvijek budno, ne zaostajući za svojim vremenima, da mieđu prvim prihvati sve ono što to osjećanje u svojem razvoju označuje kao zahtjev ljudskog dostojanstva i općeg progresa.

6