Jugoslovenski Rotar

„šta mogu da urade rofari!” Pitanje je, kao što se vidi, postavljeno načelno, i razume se, da se misli: šta mogu da urade rofari služeći u zvanju?

Ja ću biti slobodan, da faj slučaj uzmem iz najširih slojeva našeg narodnog života i koji glasi: |

ŠTA MOGU DA URADE ROTARI ZA NAŠ SEOSKI ŽIVALJ!

Oladžbina rofarstva su Sjedinjene Američke Države, pretežno industrijska zemlja, To je slucaj i sa ostalim zemljama, gde se rotarstvo ponajpre i najviše širilo: u Engleskoj; Belgiji, Francuskoj itd. Sasvim je prirodno, što je, u ova posleratna teska vremena idejnih zamracenosti i pometenosti, privrednih kriza, depresija i socijalnih tesko¢a, rotarsivo se najvise zanimalo prilikama u gradovima i o odnosma, koji proisticu iz prilika, rada i življenja u njma. O tome je dosta raspravijano i na našim ranijim disfriktnim konferencijama, u referatima naše vrlo ugledne Огасе гојага: kao n.pr. „Zvanje, kao prilika za služenje bližnjemu”; Rotar kao kupac i prodavac”; ,,Rotar kao konkureni”; „Rofar kao poslodavac i namešfenik” (referent brat pastdirektor Dr. M. M. Stfojadinović); „Rofar u slobodnoj profesiji i neprivrednom zvanju”; „Služenje u zvanju u međusobnim odnosima” itd.

U našoj zemlji pak, pretežni su seoski živalj i njegove grane zanimanja. Selo je kod nas izvor iskonskih narodnih snaga, koje je, još u prvoj liniji, čim su se pojedinci dokolurali i dospeli do škole i učenja, dalo velikane na svima poljima: vojnom, naučnom, nacionalnopolitičkom: Karađorđe, Miloš; Vuk Karadžić, Cvijić, Tesla, Pupin; Vojvode: Mišić, Stepanović, Bojović; Ilija Garašanin, Jovan Ristić, Vesnić, Mešfrovic i t.d., sve deca sa sela.

Važnost sela i seoskoga življa u pogledu održanja i osvežavanja nacije, uviđaju u poslednje vreme i velike, indusfrijski moćne, najrazvijenije zemlje, i čine najveće napore, da selo podignu i preko njih osveze i Zivalj gradova. Kod nas, gde su te veze, kao Sto napred rekosmo, između življa na selu i u gradovima najneposrednije, jer je najveći deo građanskog življa rodom sa sela, faj odnos između gradova i sela vrlo je slab, skoro i ne postoji, nifi se neguje. Cini nam se, da nigde ne postoji. veći kuriozum nego kod nas: država pretežno iz zemljoradnika, aparat državni i inteligencija najvećim delom neposredno došli sa sela; svi se razmeću demokratijom, pa pri svem tome, nigde veće podvojenosli ni manje saradnje između gradova, nego što je fo kod nas slučaj. Čak i oni građani, koji su došli sa sela, retko da ga se sećaju: mnogi godinama, a neki i nikako ne posele svoj rodni kraj. | dok građanski redovi uspevaju, jer su organizovaniji i najbliži i izvorima i organima državne uprave, selo je doskora bilo ostavljeno samome sebi. Čast pripada nadležnima, što se je u poslednje vreme počela i kod nas da obraća naročita pažnja i selu i seoskom življu. Skloni smo da i ovo fumačimo činjenicom, što se nekoliko najuglednijih rofara nalaze na vodećim meslima državne uprave. Nacija i država biće im zahvalni, jer su fime budućnost i bezbednost i naciji i državi omogućeni i zajemčeni. Naročito stradaju brdski krajevi naše zemlje, gde i sama'priroda nije izdašna, dok puteva skoro i nema, prvih preduslova za iole snošljiviji i kulturniji živof. Brdskh i siromašnih krajeva ima u

50