Jugoslovenski Rotar

POMEN ČETVOROGODIŠNJICE SMRTI VITEŠKOG KRALJA ALEKSANDRA |. 9. OKTOBRA 1938 GOD.

Milorad Pavlović, R. C. Sombor

pre 4 godine, u samu suton današnjeg dana, Jeziyo su prostrujali glasovi o nesreći koja je tada bila zadesila našu zemlju. Sa stravičnom nevericom kružili so ti glasovi od mesta do mesta, od naselja do naselja, zavlači se u sjajne palate i mračne izbe. ispinjali se kroz krševe i gudure do samih vrhova planinskih da kosnu srca naših gorмаја, spuštali se u nepregledne ravnice da poremete ritam Jednolikosti, i, najzad, tonuli u dubini narodne duše. Tamo su, kao orkan more. uzburkali ne samo u pristaništu barke, već zaronili do najvećih dubina i pokrenuli iskonske naslage, koje su protekli vekovi i minule generacije brižljivo slagale. Udar je bio takav, da su, na multimilionskom živom instrumentu, koga čini naš narod, najednom pokrenule se i zatreperile velike Zive duše... TI, ma kako da su bili zlokobni, ti neželjeni glasovi nisu mogli ni utrnuti ni izgubiti se u neizmernim dubinama duše. već su otuda potiskivani nekom nevidljivom silom težili da se dalje šire, ne u cilju da nadju svoju potvrdu. već s očitom nadom i namerom da budu opovrgnuti. Svakoga časa izbijali su oni na površinu. Sa strahom i zebnjom prenošeni su od usta do usta, kao da se htelo izbeći neželjeno saznanje, kao da se htela otkloniti već odigrana nesreća.

Sa zategnutim crtama lica, sa pritajenom tugom, pogruženi u bolu i nesreći pronicali smo jedni kraj drugih pitajući se nemim pogledom: Ima li kakve nade. novih vesti. demantija... ili je najavljena tragika zbiljska stvarnost? U krajnjem slučaju računalo se na pogrešno otkucane ili pogrešno primljene vesti. Ali, na žalost, protivnih odgovora nije bilo: vesti su sa verodostojnih mesta potvrdjene i — narod Je bio poražen.

Nikada u istoriji nije ovakav dogadjaj primljen sa toliko bola: nikada on nije u širokim narodnim slojevima odjeknuo tako tragičnim ehom kao tom prilikom kod nas. Pitanje uzroka, pitanje ličnosti učinioca, čak pitanje budućnosti države postavljena su naizmence i često komentarisana. ali samo za kratko vreme, Jer su ubrzo sa nadležnog mesta objašnjena i tako skinuta s „dnevnog reda“. Snažan talas osećanja bola preplavio ih je i potisnuo na sekundarno mesto. Osećanje kolektivne Zalosti nabujalo je i htelo da se izivi. I, narod ga je iživljavao i proživljavao sve vreme dok su se zemni ostaci Velikoga Kralja vraéali u ojadjenu otadzbinu i dok se mogao baciti poslednji pogled na njegov ledeni ı ugašeni Zivot...

A kada je došao dan da se Oni otprate na mesto večnog počinka, iaga dana, pre 4 godine, u mesecu oktobru, osvanuo je naš centralni grad u — crnini. Prestonica zemlje, koja Je u prošlosti umela i uspela da kod svih svojih sinova razvije nesebičnu ljubav prema rodnoj grudi i da za dobro te grude neštedimo žrtvuje živote mnogobrojnih svojih najboljih sinova, ne puštajući suza poput srca Jugovića majke, — ta ista prestonica nije mogla ovoga puta a da ne da izraza narodnom osećanju. Da ne bi svojim svakodnevnim bleskom ı sjajem skrnavila duboka osećanja narodne duše, ona se spontano zaogrnula velom tuge

188