Jugoslovenski Rotar

~

sam mu: »Hvala vam na ljubaznosti, za jedan sat moram prispjeti u Karlsruhe«. On mi uzvrati: »To je druga stvar'« Tada se prigne k svome biciklu, odvije ventil, ispusti zrak iz svog kotaéa, i preda mi ventil ovim riječima: »Zašto mi to nije palo na pamét ranije?« Ja mu rekoh: »Ne mogu uzeti od Vas taj ventil. Moraćete ići kući pjeSice, a radili ste cijeli dan«. On se uspravi i pogleda me, a ja sam opazio da sam ga svojim odgovorom uvrijedio. On mi rece: »Zar mi neéete biti prijatelj?« Te su riječi značeile mnogo za me, i ja Sam mu pružio ruku, rekavši: »Hoću, biću Vam prijatelj! Hiljadu Vam puta hyala!« — On se prignuo k mome biciklu, smjestio ventil na kotač i napunio Sa zrakom. Postavio mi je nekoliko pitanja o Americi. i

Krenuo sam dalje. I kako sam se udaljivao cestom, vidio sam tog mladića, gdje stoji i maše mi zbogom i pritom pomislih u sebi: »Hvala Bogu da su ljudi međusobno tako srdaéni«.

Nekoliko godina prije toga događaja moj je otac otišao u Evropu s devet funti čelika na svojim leđima da ubija. Nije se više vratio. Nadam se da mi neće biti suđeno da i ja to uradim. Radije bih bio prijatelj onog mladiéa, nego njegov neprijatelj. |

Kada se navršilo tri i po Sodine moga boravka u Evropi, ponestalo mi novaca. Valjalo mi se je vratiti kući, ali me zaokupi misao da pođem u one zemlje, za koje sam čitao u bibliji o Mojsiji u Srmlju i u pričama o Palestini, kada sam nedjeljom polazio na „vjeronauk. Odlučio sam poći u Afriku i Palestinu. -

Pošao sam na taj put iz švicarskog Basela s putnom torbom na leđima i s devet dolara u džepu. Nemam namjere da Vam opisujem put onamo, ali sam jednoga dana ipak stigao. Bio sam poderan i gladan, ozebao, izmoren, tako daleko od svoje kuće. Radio sam na brodu kao prosti mornar, znojio se i teglio kao rob s onima koji se već navikoše na taj posao. To nije ni upola tako teško kako ZVuči. Za vrijeme moga putovanja najteže je bilo to, da neprestano uvjeravam samoga sebe, da sam kadar izvršiti što sam preduzeo; a to je, da proputujem spomenute zemlje. To sam ranije naučio од пеков Котата.

Još dok sam bio dječak od dvanaest godina, sreo sam čovjeka koji je postao za me sve na svijetu, i ja s uzbuđenjem hoću da mu ovom zgodom izrazim poštovanje. To je bio gospodin George Wyckoff, clan Rotary kluba u Minneapolis-u. George mi je bio ono Što vi rotari nazivate kumom. Kroz sve godine što sam ga poznavao, nikada mi nije dao ni pare. Želim da pritom naglasim riječi koje je rekao Mr. Richards: »Omladina ne traži novac kao pomoć, mi to nećemo«. Najbolji način da se pomogne omladini jest omogućiti Joj da sama sebi pomogne.

Još se dobro sjećam, kada sam s George Wyckoffom, našim starješinom skauta, išao na jedan sastanak. Pošli smo u neko malo mjesto koje se zove Granite Falls u zapadnoj Minnesoti, gdje je trebalo da održimo časni sud boy scout-a. On mi je dan prije uručio napisani govor koji sam trebao naučiti napamet. Kada sam ustao da govorim pred sakupljenim skautima, nisam znao što da kažem. Nije mi pala na pamet ni jedna riječ. Stajao sam kao gromom ošinut. Okrenuo sam se i onako bespomoćno pogledao

361