Jugoslovenski Rotar

ЈЕРМА САМИПЈУА АМЕКРОТА

Adrinar Rodrigez, élan R. K. Pacucha, Meksiko*)

Možda nam sudbina ne pruža velike mogućnosti za služenje, ali i mali zadaci za dobro imaju svoje mesto u životu rotarstva. Pre, više od jedne decenije, na jednoj distriktnoj konferenciji, Donald A. Adams, pretsednik R. I. ispriéao je jednu ganutljivu pricu sluSaocima, koja me se duboko primila.

Evo šta Je.

Jedna žena, obučena u prnje, prolazila je ulicama jednog francuskog grada, vodeći za ruku svoga mališana. Od jednom je zastala da podigne sa zemlje jedan predmet koji je sakrila u rubove svoga sasvim trošnog odela. No time je izazvala podozrenje obližnjeg policaja koji je zahtevao, da mu pokaže, šta je sakrila. Sirota žena, slika nemaštine, spuštenih očiju, pokazala je jedan oštar odlomak razbijene flaše, govoreći: »Ja sam se samo brinula za bosonogu decu«. Ova mizerna i siromašna Žena u svojoj savesnosti izvršila je jedan čin u skladu sa rofarskim idealima.

Sudbina ne pruža svima ljudima mogućnosti da izvrše velika i plemenita dela. Srećan je onaj kome život pruža slučajne mogućnosti, da s materijalne strane doprinese svoj deo za progres u svojoj zajednici, odnosno svojoj okolini. Sreća u pomaganju i služenju ne postoji samo u herojskim delima i gigantskim zadacima. Da tu sreću neko otkrije, ne mora biti Aleksandar Veliki ili Pasteur.

Rotarstvo ne zahteva da čovek ima milione u svojim trezorima i da čini serije dobročinstava, kojima bi donekle ublažio nevolju, olakšao bolove i činio unaokolo izvanredna dobra dela. Niti zahteva da se čovek odrekne svih svojih zemaljskih dobara. Rotarstvo jedino traži da se pridržavamo pravila koje je pokretalo duše i obuzimalo srca ljudi kroz vekove — da činimo drugima ono, što bi i mi želeli da oni čine nama. — Da kultivišemo prijateljstvo kao sredstvo za bolje razumevanje naših prijatelja, tako da kroz ovakovo čišće razumevanje možemo ceniti njihove probleme, njihovu radost, njihove nedostatke i njihove sposobnosti.

Jednostavan, ali važan interes rotarstva je, da bi ideal služenja bio najglavniji u aktivnosti njegovih članova. Brzo se može uvideti da je velikih zadataka malo i retko se izvrše, ali kada bi služenje i prijateljstvo preovladalo u nebrojenim, neodredjenim i malim dogadjajima u životu, dobra volja došla bi do izražaja. Svi ljudi poseduju kvalitet veličine u izvesnom stepenu, i kad bi to svaki čovek doveo do izražaja, mali zadatci za opšte dobro bili bi uvek izvršeni.

Mi, na primer, možemo kuću, iz koje se iselimo, dati potpuno obnoviti, tako da je novi stanari — koje zapravo i ne poznajemo — nadju čistu i prijatnu. Svaki od nas može učiniti koji korak više od svoga redovnog puta, da bi eventualno pomogao slepom čoveku ili bojažljivom detetu da predje neku prometnu raskrsnicu. Jednom reči, svaki od nas mogao bi ići ulicama, ee odlomke stakla, tako da ne bi bosonoga, nevina deca posekla svoje noge... i pored toga što su naša rodjena deca dobro obuvena.

Taj isti duh može nas voditi u vršenju naših profesija i u rukovanju naših poslova. U tom uverenju, da u ovakom vodjenju izvršujemo jedan istinski rotarski zadatak — onaj koji će smanjiti, i možda potpuno uništiti jednog dana, sve one neukusne borbe, nepoverenja, rivalitet i gorčinu odnosa izmedju trgovca i potrošača, izmedju konkurenata, izmedju poslodavca i nameštenika, što je sve ponekada tako neprijateljsko, zategnuto i zastrašuje, pa čak je i opasno.

Rotar, kada jednom razume rotarstvo, uveri se da po svom zanimanju, pre svega i u prvom redu, postizava služenje zajednici. On shvaća da je njegova najglavnija dužnost da služi svojoj užoj zajednici, pošto njoj duguje jedan dug,

5) Preveo rotar dr. Gligorije Čolaković iz Rotariana, za decembar 1939.

390