Jugoslovenski Rotar

VARAŽDINSKI MUZEJ

Krešimir Filić, R. K. Varaždin

Već je polako podao mrak nad Varaždinom; njegove tihe ı starinske ulice, čudne i fantastične, plivale su u sumraku, a ipak ih je oživljavala povorka ljudi koji, žagoreći, polaze prema Staromu Gradu. Na domak Padovčevu trgu 1 sa strane prilaza od ursulinskog samostana ožarilo se nebo svjetlošću. Velike baklje ližu plamenom u vis, Zare i gore kraj putova, a bezbroj drhtavih svijeća titra na prozorima varazdinskog Staroga Grada. Slavi se éetrnaesta godišnjica otvorenja muzeja, i na taj dan uveče grne svijet uvijek onamo, da uživa u rijetko lijepom prizoru i da syojim prisutstvom uveća samu slavu, pokazujući ujedno i ovim načinom svoje simpatije »Muzealnom društvu«.

Ove godine 16 studenoga, bijaSe nagrnulo toliko posjetilaca, da su dvorište i stubišta, sobe i hodnici bili puni i prenatrpani, dok kasniji posjetioci moradoše ostati na slobodnom prostoru pred samim Starim Gradom. U svim prostorijama, hodnicima, staroj kapelici sv. Lovre, kulama, sobama i dvoranicama gore svijeće na drvenim, staklenim i mjedenim svjetionicima i zidnim svijećnjacima, dajući svemu blagi i topli sjaj, titrave sjene i starinski ugodaj. Kolikogod to izgledalo i neSto sladunjavo ,ipak je taj dah prošlosti neobično bliz svima nama, jer nas veže s našom historijom is mnogim generacijama pred nama. LjetoSnji svjetski sudar, opasnost od daljnjih poZara, pa i na naSem domu, jos je i više ojačala tu vezu sadašnjosti s prošlošću, koja nam je uvijek draga i mila.

Započela je svečana sjednica pozdravnim govorom, Citaju se brzojavni i pismeni pozdravi, slijedi »Te Deum« u kapelici sy. Lovre uz pratnju starinskih orguljica, gromki pjev skupljenoga građanstva i radosni jecaj starogradskog zvona. — U sve duSe ušao je osjećaj poštovanja i ljubavi za svaki predmet, za najmanju stvarčicu, za one mnoSobrojne mračne kutiće i spletenu strukturu prostorija Staroga Grada.

U predvorju — oružani — stoje carski broncani topoyi remek - djela renesansne umjetnosti, kojima nema nadaleko premca, dok su zidovi iskićeni puškama, sabljama, pištoljama, kopljima i buzdovanima. Pokraj drhtavog svijetla uzlaziS stubiStem u otvorene renesansne hodnike i stupaS u muzejske prostorije. Evo nas u numizmatskoj zbirci koja prikazuje ono, Sto se našlo u našoj najbližoj okolici, koja je tako bogata starinama, ali je dala, nažalost, mnogo vrjednota tuđinskim muzejima. Sa zidova sobe gledaju vas pl. Josipović, grof Ivan Nep. Erdody, pl. Koloman Bedeković- Komorski, barun Radoslav Rubido, te poznati siledzija grof Khuen-Hedervary iz velikih pozlaćenih okvira i čudno se smješkaju. I naziru se jedva slova na jednom portrait-u »Ako ne možemo kako hoćemo, a mi ćemo kako možemo« — i mnogi bi se i danas s time složio, ali ja neću i ne dam! Sve se može, kad se zaista hoće od srca, kada se

438