Jugoslovenski Rotar

~

menicama — onaj Nikole bana Zrinskoga iz Kuršanetkog luga kraj Varazdina te mali spomenik s varaždinskog sroblja u kajkavskim stihovima iz početka 19 stoljeća: »Pitaš putnik gdo poéiva, vu tom grobu mira vziva, gledi ov kamen ti kaze, koga rodbina prilaze...« |

Ljetos je popločana i ulazna okrugla kula s kaminom, isto 1 cijelo prvo dvorište s velikim baroknim kamenim bunarom, koji blista u svijetlu svijeéa i baklji i gdje se naguralo toliko ljudstva, koje čeka na otvorenje Moderne Galerije.

Otvara se Moderna Galerija hrvatske umjetnosti kao posebna zbirka varazdinskoga muzeja, ali se iz muzeja ne moze napolje, dok se mnoštvo malo nije razišlo, a otvara se ta galerija u ulaznim vratima u varaždinsku tvrđu. Ta su bila potpuno iznakažena i opustošena, pregrađena i nagrdena, ali su ove godine, oslobođena prikrpina, sinula u novom sjaju kamene rustike, drvene galerije, loggije te drvenog stubiSta koje -vodi u prvi sprat. I okolis je prema Padoyéeyu trgu potpunu izmijenjen, ureden i dotjeran, tako da je ta zgrada danas jedna vrijednost, dok je prije nijesmo ni primjecivali.

Ona otsijeva svijetlom, a kraj nje masa ljudi koja nas Jedva propušta, da konačno otvorimo Modernu Galeriju, smještenu u prvom katu.

U predvorju, koje je otvoreno, porazmještani su kipovi, većinom darovi umjetnika (Meštrović, Valdec, Frangeš-Mihanović, Kršinić, Studin, Kerdić, Augustinčić, Radauš, Cota, Juhu, Perić ı Lozica) i djeluju u tom prostoru vanredno, jer je osvjetljenje upravo idealno.

Slike su u zatvorenoj dvoranici (dimenzije 14 X 5) — ukusno udešenoj, a još bolje osvijetljenoj sa stropa umjetnom rasvjetom. Zaslugom prof. Tomislava Krizmana umjetnici su u velikom broju poklonili slike, isto i Društvo hrv. umjetnosti u Zagrebu i tako omogućili, da je početak Modemnee Galerije u Varaždinu po vrijednosti, pregledu i po broju izloženih umjetnina Zaista na jednoj visini.

Citavi potoci ljudi dolazili su i odlazili, jedva se je moglo održati neki red, dok napokon nijesu bila pogašena svijetla i Stari Grad opet utonuo u mrak...

Ništa ne može propasti, sve živi dalje, bilo u kojem obliku: ne propada nijedno dobro djelo, nijedna dobra riječ, a pošotovo ne propadaju misli i ideje — one nas daleko preživljuju!

Oživljavanjem prošlosti, približujemo današnjoj generaciji prošle ljude i događaje, vežemo mladost s nestalim pređima, i tako stvaramo narodni kontinuitet. Samo na ovaj način utvrđujemo naš narodni bitak. Gledajući u prošlost, gradimo sadašnjicu i budućnost. Nastojimo izbjeći pogrješke naših starih i radimo, kako bismo nešto dobro i trajno ostavili u naslijeđe našim potomcima.

U tomu je i naročita vrijednost muzeja. — Oni su velika narodna škola koju treba proći, da se znade pravo i dobro raditi Za SVOJ narod.

443