Jugoslovenski Rotar

svjetskih događaja, napustio sam svoju namjeru, ali smo već tada zaključili, da pokušamo barem u Dravskoj banovini, na sjevero-zapadu našeg distrikta, s većim elanom i čvršćom podlogom organizirati tu pomoć. Na intersiti-mitingu u Rogaškoj Slatini, mariborski i ljubljanski klub odlučili su da tu akciju zajedničkim materijalnim i moralnim silama podupru; kad se našem pozivu odazvao i bratski klub Kranj, postignut je naš cilj i time smo počeli našu organizaciju koja je još u toku.

Ako želimo stvoriti barem program za naš rad, onda moramo definirati naše ciljeve i točno odrediti što razumijevamo pod nazivom sakata djeca, i zašto baš ona zaslužuju našu pomoć.

Bolesna djeca, koja trebaju liječničku pomoć, mogu istu uvijek dobiti; u većini slučajeva ta djeca i ozdrave, i steknu ponovno potpuno zdravlje i radnu sposobnost. Za tu djecu brine se ili država, ili samoupravne jedinice putem raznih humanitarnih zavoda, klinika i bolnica. Naša pomoć dakle nije potrebna takovoj djeci.

Naša pažnja mora biti u prvome redu skrenuta na onu djecu koja imadu trajne i nepopravljive defekte na tijelu, zbog kojih su ona iznakažena, izolirana, povučena ili izlučena iz društva. Ovakova djeca mogu se nazvati invalidima; među njima nije samo dijete s manama na ekstremitetima, vec i na drugim organima tijela. Tjelesne mane, defekti, iznakazenja su pojave, koje su prirodene, ili kasnije boleS¢u ili nezgodama stečene. Liječnička vještina danas je u stanju da takove mane na čovječjem tijelu djelomično ili potpuno otstrani. Osobito kod defekata koji prouzrokuju kozmetske nedostatke, u većini slučajeva, uspjeva korekcija potpuno; međutim još uvijek je pitanje, da li je sa kozmetskom korekcijom vraćena i potpuna funkcija dotičnom organu. Zato vidimo da su potrebne operacije u više navrata.

Brat prof. Spišić zamišlja pomoć, u svojoj poznatoj akciji za sakatu djecu, na taj način da joj se pruži mogućnost ortopedskog liječenja. U brošuri, koju je u tu svrhu izdao, navodi, da je u našoj državi oko 20.000 sakate djece koja su bez liječničke i stručne, a i materijalne pomoći. Priznajem da je od onda, kad je brošura izašla. u našoj državi u tom pravcu mnogo učinjeno i popravljeno. Razne socijalne ustanove, državne, samoupravne i privatne, podigle su u našim krajevima ugled klinika i bolnica u koje imade po zakonu svako bolesno lice pristup. Na osnovi ovih brojeva, i sa jako opreznom kalkulacijom, došao sam do zaključka da je u Dravskoj banovini 80-tero takove djece koja su trajni invalidi, koja su potrebna stručne i materijalne pomoći, a za koju se nitko ne brine. Na žalost nemamo točnih podataka na koje bi se mogli osloniti da stvorimo sud o faktičnom stanju sakate djece.

Ako bude pomoć toj djeci organizirana, moći ćemo stvoriti realnu statistiku, pa ćemo tek onda znati kako stojimo u tom pogledu u cijelm distriktu. U već citiranoj brošuri brata Spišića zastupano je stanovište da se otvori zavod za sakatu djecu, koji bi bio priključen ortopedskoj klinici, a u kojem bi se sakata djeca mogla prije i poslije liječenja zadržavati. Akcija prof. Spišića krunisana je uspjehom, i ortopedska klinika u Zagrebu uredila je takav zavod u svojim prostorijama.

Na žalost time problem nije riješen. Mnogo djece imade sa defektima koji nisu na ekstremitetima, već na drugim organima; zato treba misliti i na drugo, a ne samo na ortopedsko liječenje.

170