Jugoslovenski Rotar

Zapadni dio ovih turskih država zaposjedoše Arapi, dok sjeverni dio osvoji jedno tursko pleme, Ujguri, oko god. 745. Kada god. 840 Kirgizi osvojiše Ujgure, ovi se preseliše u Kinu, gdje je već od prije bilo turskog plemena.

Neka turska plemena u Maloj Aziji bijahu bitku kasnije na razvalinama Kalifskog carstva, koje su Arapi stvorili, Perzijanci potkopali, a Mongoli razorili.

Sredinom 13 stoljeća pojavi se u sjeverozapadnom dijelu Male Azije sila, kojoj je bilo suđeno ne samo sve druge turske države nadživjeti, nego za skoro punih 5 stoljeća igrati i dominantnu ulogu cijelog islamskog svijeta.

Ovi Turci pripadaju turskoj grupi Oguza, koji su pod vodstvom njihovog starješine Ertogrula II. došli u Malu Aziju, nekih 400 porodica, i stupili u službu Seldžučkog sultana Alaadina II., koji vladaše u Koniji i koji ih smjesti na granice bizantskog carstva. I ova država bijaše tada moćna turska carevina. Ertogrulov sin Osman uspostavi jednu malu, oi Seldžuka ovisnu državicu sa rezidencijom u Karadžahisaru (Melangenon).

Nakon što su Mongoli Seldžučko carstvo u Koniji raspršili, Osma– nova država na krajnjem sjeverozapadu Male Azije ostade pošteđena mongolske najezde. Ovi Turci, koji se po Osmanu kao prvom njihovom sultanu prozvaše Osmanlijama vodili su sa osobitim uspjehom borbe protiv Bizantije. Tako nasljednik Osmanov sin mu Orhan zauze Brusu 1326 godine. Iskoristivši neslogu balkanskih Slavena osvojiše za vladavine sultana Murata i Balkan (Kosovo 1389).

Do konca 14 stoljeća bijaše visoka literarna kultura na arapskom i perzijskom jeziku. Tek početkom 15 stoljeća i to za vlade Murata II. poče turski jezik biti njegovan.

Po osvojenju Carigrada (29 V 1453) naseliše Turci i mnoge Slavene u Carigrad, osnova se patrijaršija sa mnogo većim sjajem i ovlastima, nego je to bio slučaj prije. Carigrad postade vrlo brzo duhovnim žarištem Islama. Pojedinim monumentalnim džamijama priključiše se bogate biblioteke, u koje u silnoj i nepreglednoj količini pristizahu blaga triju islamskih literatura: arapske, perzijske i turske.

Naučni zivot Osmanlija nije bio originalan i kretao se uvijek u određenoj kolotečini naslijeđenog. Najviše se gajila i cijenila nauka o vjeri i od vjere nerazdruživi zakoni, koji su vladali građansko-pravnim životom. Cjelokupna kanonska literatura sastavljena je u arapskom jeziku. Osmanlıjski učenjaci kao pisci služili su se isključivo arapskim jezikom. Samo lajicima pristupačne knjige prevađane su u nacijonalni jezik. Ne smjelost ili dubina misli, nego pamćenje i ustrajni mar bijahu odlike Osmanlıjskih učenjaka. Dok su Osmanlije u realnim znanostima Arape priznavali svojim učiteljima, dotle su u historiografiji slijedili primjer Perzijanaca. Stariji historičari su pisali perzijski. Tek kasnije se upotrebljavao materinski jezik. O počecima carstva u prvim stoljećima imade otomanska historija mnogo nejasnoga i neodređenog čak i legendarnog, u čemu se bez bizantijskih historičara ne bi snašli. Pored toga su Osmanlıje u historijskim faktima za historiografiju osobito mnogo i velikog pridonijeli. Tako skoro u svima važnim događajima kasnijeg zbivanja imademo vrlo opsežne i neobično vrijedne prikaze očevidaca i to većinom visokih cinoyvnika, koji su u tim dogadajima sudjelovali. (Pismo Fekete 0 Baékoj.)

199