Naša stvarnost

i :

LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

ŽIVOTNO. ČUTANJE

Josć Bergamin je poznati moderni španski pisac, urednik jedne od najinteresantnijih književnih naprednih revija u Španiji: Cruz y Raya, i pretsednik Udruženja za odbranu kulture. lako duboko religiozan, po ubedjenju katolik, on je po svojim socijalnim shvatanjima napredan. Suština njegove misli najbolje se vidi iz ovih njegovih reči: „Čovek je svuda i sve je za čoveka. Ja sam hrišćanin, jer Bog je postao kroz Hrista čovek kao i ja. Ako ne bismo videli čoveka u Bogu, bilo bi nam nemoguće da budemo u istinskom opštenju s njim. Ali u isto vreme, hrišćani i nehriščani mogu da se sretnu u ovom verovanju u čoveka.. Tvrdim da jedan hrišćanin ne može biti idealista u filozofskom smislu te reči, već da je materijalizam mnogo bliži nama {vernicima), pošto duh treba da

postane u nama meso i krv”. . o Ovo shvatanje odnosa izmedju religije i napretka pretstavlja jedan interesantan dokument moderne misli.

Kada jedan čovek stane pred drugog čoveka — ili pred druge liude — i ćuti, ima nečega u njemu što ispituje. Nešto što čeka da bude prestdjeno, i koje to zahteva. Jedan čovek pred drugim, čovek pred više drugih, jeste čovek koji oseća, dublje i čistije no ikada, svoje sopstveno OVPravanje u vremenu, svoju samoću; istinu svoga života, svoga bića: potpunost, ukratko, te prave samoće, koja je njegova ćutljiva živa osobenost: „Sedim kao osudjen čovek”, rekao ie jedan pesnik.

Ali čovek koji stoji, sam, potpuno sam, i ćutljiv, pred drugime ili drugima, nije čovek osudjen, čovek okončan, čovek mrtav; ne, već neko ko čeka da mn se sudi: i to ne da bi umro, niti da bi okončao.

Ali ako je to istina za svakog čoveka, šta će biti kada čitav narod, stojeći sam, potpuno sam, grozno Sam, i ćuteći, razapet izmedju života i smrti, zahteva svoju sopstvenu presudu? Jer hoće da mu se dosudi pravda. Da mu se dosudi, a ne samo da mti se to kaže.

Dosuditi pravdu španskom narodu, pregaženom i napadnutom, ne znači suditi mu zato što postoji, kao ljudski narod, ne znači samo dati mu za pravo, već i dati mu oružje za odbranu tog prava.

Dosuditi pravdu mikad nije značilo slegnuti ramenima pred istinom, oprati ruke pred krvlju.

Moj Hristos — moja istina — koji stoji sam i istinit, čekajući svoju presudu, ćutao je pred Pilatom: jer ovaj je čekao, kao odgovor, samo io ćutanje da bi mu okrenuo ledja, da bi slegnuo ramenima ı oprao ruke pred zločinom.