Naša stvarnost

23 O pr MONO

GOLUBOVI

Pred staklom brekće grad kao brod pod parom,

grad dimi, okreće kola, daje signale... a ja ga ne čujem. Vidim grad, ali ga ne čujem!

Grad je postao nijem.

Grad je postao brod koji daleko i sve dalje putuje i dimi.

Poklopilo me gluvo zvono bolnice.

Negdje u hodniku lome se porcelanski koraci

(ili se lomi pod ili se lome kosti?).

Stojim uz prozor — staklo je ledna obloga po čelu. Gledam: grad je postao brod koji nijemo odmiče i dimi.

Nad brodom lete bijeli golubovi.

Vjetar ih diže u nizu — bijelu rascvjetalu granu. Vjetar ih kida i rasipa kao bijele krizanteme.

O golubovi moji, dragi golubovi!

Grad je nijem i plovi sve dalje i sve je nemlji.

Ja vičem — lomi se o staklo staklo mojega glasa. Stoj, grade nijemi što ploviš pored prozora bolnice! Golubovi bijeli sletite na moja ramena.

Padnite na moje goruće ruke.

Rascvjetajte se u pregrštima, bijele lopte krizantema!

Ako smo posrnuli nijesmo pali!

Da dignem goruće ruke pod vama, cvjetovi rascv jetali! Letite sa mene,

sa mojih ramena, sa mojih dlanova, sa mojeg srca! Letite kroz pjenu jutarnje sunčane krvi.

Na ljude koji uz drum veliki kao svjetiljke gore,

na ljude koji se na drumu velikom bore,

na rešetke

na ruke što se pružaju kroz prozore!

RADOVAN ZOGOVIĆ