Naša stvarnost

DEMOKRATIZACIJA SRPSKOG EPOSA 59

skom feudalnom društvu samo potencirane sporošću razvoja produktivnih snaga, zabačenošću terena i vrlo ranom pojavom spolinih opasnosti. Te životne pojave uslovile su razvoj i OSObine srpskog heroiskog eposa: njegovu herojsku poetiku, njegovu odmjerenost i sigurnu jednostavnost, ustalienost niegovih tema i njegovih konstrukcija, niegov odnos prema prirodi, njegovo shvatanie ljepote, morala, ljubav, prava, dužnosti itd., najzad i visokoparnost i svečanu visinu njegove forme.

Mladii dio srpskog eposa stvaran jie uglavnom na bazi teškog i bespravnog seljiačko-zanatliskog života pod turskim apsolutističkim feudalizmom, i teške, neravne borbe protiv tog feudalizma u kojemu je seljački narod bio pod dvostrukim pritiskom: turske vlasti i turskih pomuslimanienih zemlioposiednika; na bazi seliačke partizanske borbe — haiduštva i narodnih ustanaka za definitivno razbijanje feudalnog stroia. Ova nova sredina, u kojoj herojski epos već izumire, preporodila ie epos, dala mu nove junake, nove uzroke borbe, novi odnos ljudi za vrijeme same borbe, nove i već novelističke teme; ulila mu nove ideale i nova shvatanja prava, liubavi, braka, morala itd., ulilja mu najzad jedan nov i svjež realistički duh, učinila ga interesantnijim, živliim, demokratskijiim i po sadržini i po tormi. Stariji epos, to ie heroj u čeličnom oklopu, heroj visok, plećat, teških i odmjerenih pokreta, nesavitliiv i glomazan u svojoj čeličnoj košulji. Noviji epos, to ie seljak, sa golim mesom i vrelom krvlju, lak, dovitljiv, pohotliiv i lukav. Kao i prvi, čovjek svoje klase i svojega doba!

U poeziji klase koja jie živjela na ratu i od rala, rat i megdan zauzimaju glavno mjesto; u borbenoji poeziji nižih klasa, koje su se ratom i bojem borile za svoj život i svoje oslobodjenje, rat i megdan zauzimaju takodie prvo mijesto. Razlika izmedju jednog i drugog ratovanja i opjevavanja ratova je u različitosti ciljeva zbog kojih ie rat vodien i opievan, u različistosti organizacije ratova, sredstava ratovanja itd. Feudali su ratovali i bojevali da bi iedan drugome preoteli zemlju i blago („ako su u nekom selu dva sopstvenika imala svoi dio, težio ie svaki od njih da steče cielokupno selo”)*, da bi iedan drugoga natjerali na pokornost, da bi, naizad, naijači podvrgao sebi ostale i od feudalnih oblasti napravio jednu svoju državu, da bi tu državu proširio na račun drugih naroda i očuvao je od neprijatelia spolja i iznutra. Za vrijeme manjih ratova i megdana poblednik je, pored imanja, oduzimao pobijedienome i ženu. Ban Milutin odlazi na carevu vojsku. Pri polasku stara se da osigura svoju imovinu, da bi je pri povratku zatekao nedirnutu i nezapušćenu. On prvo naručuije liubi da mu čuva livade, vinograde i njive, a zatim da mu sačuva i samu sebe (u toj oporuci izbila ijedna jaka liubav prema velikom imanju, i čežnja za viernošću žene).

9 MK. Jireček: Istorija Srba.