Naša stvarnost

U MARGINALIJAMA

Priče samo za odrasle, — Da je M. Gorki bio veliki nevakjalac, doznali smo od K. Cicvarića; da je njegovo posljeratno djelo umjetnički beznačajna stvar, kao i sve ono što su drugi oko njega iı paralehno sa njim uradili na planu književnosti, doznali smo od velikog proroka i jasnovidca Dragiše Vasića; da je Gorki pisao i pornograiske priče, to tek sada, i takodje u Beogradu, treba da doznamo. Jedan beogradski dnevnik donio je ovih dana jedan oglas, na kojem ie

bila slika gole žene i tekst: „,L iu. bavne priče. Devet odđabranih ljubavnih novela pisaca svetskoga

glasa: M. Gorkog, Pitigriha, F. Bu-

tea... Ljubavne priče samo za odrasle. Cijena 4 din. U svim boljim knjižarama”.

Medju ovim „pričama samo za odrasle” nalazi se Gorkijeva mnovela Sreća. To je jedna od najljepših Gorkijevih novela. To je duhovita parodija „života po lažnim knjigama”, i sreće „idiske sredine domaćeg kutka” pored žene koja se goji meko pod mekim naborima svile, ljušti narandže i svake godine jednom. nosi veliki trbuh. Sreća je napisana jednim slikovitim, zbijenim jezikom, zdravim i tvrdim realizmom, i može služiti za uzor ljudima koji ne vjeruju samo u svoju „genijalnost po rodjenju”, nego (imaju poštene namjere sa hteraturom) uče od velikih majstora kako treba pisat. Dva mala citata: 1. „...da sednemo uz plast sijena, u okrughi sjenku, gustu kao po danu. Cvrčkovi su cvrčali a u daljini neko je melanholično pitao: Ah, zaŠto me iznevjeri...” 2, „Prevrnuti čamci ležali su na pijesku kao velike, mrtve ribe. Na zlato pijeska pađale su sjenke tužnih vrba. Daleko na l= vađama stajali su kao brežulici plastovi sijena...”

Gorki i Pitigrih! Gorki i „Kknjiževnost samo za odrasle!”

Gorki i jeftmi jeljtonist prođane štampe, F. Bute!

KuHura ı kulturoljubivo nastojanje da sve bude alva, i da se sve krčmi kao svoja alva!

Pen(zionerski) klub m Beogradi. U Beograđu izlazi nekoliko časopisa za raznolku „teoriju } praksu”. Ima ih i takvih, kao onaj zagrebački časopis za „kriminalističku” „teoriju i praksu” što je prije neku godinu htio da stvori kolektivni kriminalni roman (prolog — M. Krleže, epilog — B. Nušića) koji se nije stvorio — zapelo je još na prologu, a valida i na epilogu, jer se izdavači ne bi ustričavali da roman bude pisan i naopako, samo da bi se imalo šta — Drodavati! .

Beograd dakle ima svoje časopise, ima znači i svoje pisce, a kada sve to ima, ima (na veliku žalost našeg prijatelja M. Savkovića!) i filijalu medjunarodnog kluba Pen. Ovih dana ta fillata je jzabrala novu upravu (na veliku žalost Pen-kluba!).

Pen-klub, mnaročio u „posljednje vrijeme, mastoji da ima i svoje principe. Ti principi bi trebali da budu: privrženost miru, osuda svake rafoborne literature, privrženost intelektualnom hHberalzmu, pravo knjievnika da izražava svoju misao... i obaveza, valjiđa, da se članovi kluba bave književnošću. U upravu beogradske sekcije ovoga kluba ušli su: Milan Rakić, Branko Popović, Momir Veliković, Miloš Djurić, Todor Manojlović, Petar Konjović, Miloš Djorić, advokat Mladen Horvat itd. 1 sađa: kako se slažu principi Penkluba, i obaveze mjegovih članova, sa principima i radom i zanimanjima članova uprave beogradske sekcije Pen-khrba?!

Principi T. Manojlovića, saradnika