Naša stvarnost

108 RADOVAN ZOGOVIĆ

Nijesmo prctiv kritike, ali smo protiv kritike koja dolazi preko svih današnjih i ovdašnjih „slcbodnih” „misli”. Nijesmc protiv kritike, ali smo protiv kritike kcja ne poznaje stvari o kcjima govc ri, i koja laže. Nijesmo protiv kritike, ali smo protiv nepismene kritike. Želimo da po ovom stavu imamc na svojoj strani i mladog čovjeka (N. S. Martinovića) i sve mlađe ljude, i zbcg toga ćemc reći još nekoliko riječi c kritici knjige pjesama „Španija”.

Nije uopšte tačno da moje pjesme „dobijaju po malo nadrealističkog tona”, — prema nadrealizmu nemam čak ni pietet koji je „obavezan” prema svemu štc je prošic. Poetske figure, na csnovu kojih me mladi čovjek optužuje za nadrealizam, starije su od nadrealizma za pedeset godina! Što to mladi čovjek ne zna, i što ne zna da svi moderni književni pravci koji su u poeziju unijeli bcgate i raznolike figure i ncvine, nijesu nadrealizam, — tome ja nijesam kriv. Ako nam se, medjutim, zamjera (u. ime nOvCg realizma) to što koristimo izvjesne tekcvine dosadašnjeg literarnog majstcrstva (mi ih nažalost ne umijemc. dovclijno iskcristiti!), onda sa tom zamjerkom, kao i sa onom o „revolucicnarnom romantizmu” stoji cvako:

Ncvi umjetnički realizam ne odbacuje rcmantizam i ne odbacuje DGzitivne tekovine dosadašnje literature. „Novi realizam uključuje u sebe mascvni radni heroizam i aktivnu romantiku” (Literarna novina). „Ta tomantika ima svoje kcrijene u samoj stvarnosti i ne umanjuje realističnu snagu i svježinu ncvog realizma” (I. Ruž, Nova literatura, Sofija). — „Novi umjetnički realizam ima dva osnovna izvora: kritičko zavladjivanje svim dosadašnjim Književnim nasledjem i praksu savremenog društva, stvaranje nove kulture” (P. Judin).

Muka riječi br. 3: — 1. „Da bi se razoticrile maske iza prcvokatora rata... ne smije se putem pjesama gaziti u romantičarske vode! 2. „.v.. Jer rev. romantizam liči na cne koji misle da jedno bolje društvo dclazi „Dutem cveća”; 3. realizam „kcji je nosilac jednog boljeg društvenog sklopa”; itd. — Ovakvi sustavi riječi ili nemaju nikakvcg smisla, ili imaju sasvim suprotan smisao cd cnoga što bi trebalo da znače. Maske se, npf., nikad ne razctkrivaju nego se nešto razcitkriva skidanjem maske; maske kcje su iza “ nekcga ne treba ni skidati, jer onaj koga treba da vidimo nalazi se ispred maski; ne postoji nikakav „put pjesama” kojim bi se nekud mogic ići, ići i u isto vrijeme gaziti u vcdu (makar tc, bila i romantičarska voda!); rcmantizam ne mcže ličiti na ljude, jer „romantizam” nije vidljiv ni opipljiv; nikakav realizam ne može zamijeniti klasne društvene snage... itd.

Cvrkutani koji kokodaču. — Vukajlo Kukalj napisao je u uskršnjem broju već pomenute „slobodne” „misli” jedan članak o poslijeratnoj crnogorskoj književnosti. U tom članku Kukaljje postavio sebi dužnost „da stvari postavi na njihovc pravci, mjesto” i postavljajući takc stvari na tc mjesto, konstatovao je: „Opšti nalet poslijeratne književne raskokodakancsti osjetio se je više negc, u cstalim našim pokrajinama(!) u Crnoj Gori. Dešavalo se je to u ono šućmurasto doba kada val ekonomske depresije još nije bic uzeo. maha po našim provincijama(!) i kada su ncvi književni cvrkutani poput sivih papagaja izbijali iz svakcg džbuna savremene džungle”. Poslije ovog opšteg „postavljanja stvari”, Kukalj je prešac: na