Naša stvarnost

OLUJA NAD ŽITIŠTEM 99

Dok je pratio svaki novi priliv ljudi i vrebao povorke koje su se formirale u pozadini garderobe, pogled mu se zaustavio na vratu druge rođake, na kome je bila mala belega.

Zvuk trube. Velika državna zastava leno se falasa u feškom lelnjem vazduhu.

„Belega od škrofule”, mislio je Svetozar gledajući tu belegu koju nikad još nije video tako izbliza, a za koju je od rođaka čuo da je škrofula. „Cela njihova familija je škrofulozna, a ona mora fu ranu svako jufro da cedi i ispira i puderiše, da se ne bi videla, jer bi htela da se uda, već je poodmakla u godinicama” — kao krpe lepršale su među oslalim utiscima te reči što su ih prijateljice i rođake često šuškale kada nije bila prisutna Makra, koju su inače uvek ljubazno ljubile pored fe neprijalne belege.

Lako gađenje sa radoznalošću obuzelo je Svetozara dok je čas pogledao odozdo izbliza fu belegu svoje rođake, koja nije ni slutila kako bezobzirnom ispitu je podvrgnufa sa jedne inače neizložene sfrane.

Škrofule. Ružna reč. Čudna neka slvar. Teško će se udati. Kakve fo veze ima? Udati se... Dečak je stresao dalje razmišljanje, koje je počelo da ga mučno uzbuđuje.

Dva mlada čoveka odozdo virila su prema njima na fribini. Mladi advokatski pripravnik Malinić klanjao se sav nasmešen i mahao mekim panama-šeširom dok mu se bujna smeđa kosa falasala. Pored njega je knjigovođa opštine, Srezojević, ozbiljan i va– žan skidao krufi slamni šešir. Tinka je leno i gordo mahnula gqlavom. Ravnodušna lica, ona je rukom uzbuđeno stisnula ruku Svefozara. Makra je gledala sa licem koje odgovara devojci iz ugledne, doduše paorske, kuće, koja zna svoju cenu, i klimnula glav-m.

Žagor mnoštva. Treštavi zvuci muzike probijali su se i gubili, upinjući se mučno da oslanu na površini, kao neke šarene daske od razlupanog broda na vodi. Sve to zajedno bilo je kao neki haofični huk. Ali je Svetozar, načulivši uši, sa pažljivošću primitivaca i dece, prisluškivao šta govore ona dvojica ispod njih.

Onaj sa falasastom. kosom rekao je onom sa krufim šeširom: „Bogami, ne bih bio profiv Tinke. Fina devojka. Šta fi veliš?”

„Lepa, da. Ali uobražena. A baš ni miraza nema, iako je sestra Budimirovića.”

„A šta, fi bi valjda Makru? Ona ima ukras na vratu, lepa prirodna grivna.”

„Čudna mi čuda, škrofule. Lako je njih pokriti. Ali ona ima solidan miraz, izgleda da je čuvarna i kućanica. A baš nije ni ružna.

Mirni dostojansiveni izgled Makre kao da je odavao fu sigurnos} u sebe.

Marš fanfare. „Ni brige te, sivi fiću, mi smo s tobom, Svetozare Miletiću!” Na igralište umaržirala je četa sokola u crnim friko pantalonama i belim majicama; pred njome je koračao lepo razvijen mlad čovek sa crnom bradom. Mladi učitelj Brenovački, čije

7%