Naša stvarnost

114 MILAN DEDINAC

žvalave sluzi na postelji i na vetrometini noći. To su zaspale ovce, ovce gole, bez vuhe, na propalom nekom polju od pepela i šljake. To je povrže i voće, što iz bolničkog kanala sisa jodoform i pije, i buja, i slepo, s tupim mumlanjem, u jalovo nebo mamutski niče. Ah, niče!

Taj istrajali želudac, mek i bajat, nabrekao, što visi, od gliba je, od mraka i od maltera i od muljave dlake.

Iznosio sam i njega, i ova tanka creva, i mehur i bubrege što plove, i noge, i krvotok — o njemu hisam ništa rekao —, i kosti. I seks. I stopale ove koje su toliko stojale, pa su otekle, one su tekle, ja sam na njima od Potopa čekao.

Od vriska rodjenja je sam sve samo dalje i dalje kružio, i bacao se i lomio, i na gorućim, neukroćenim stopalama vekovima i noćima išao, i svake večeri medju neka nova sva uglačana Sunca, usijana i ogromna, zavitlana u prostoru, ja sam sišao, i ljutim senkama prolazio, i u krvavo sam blato ronio. I gledao razbudjen, ja sam gledao u besu, sa ivice vidika, sve ono što me tamo, dole, predamnom, od pamtiveka nediranuto i skamenjeno čeka li čeka: dva šljunka, strm maslinjak i Mesečev srp, u okupanom nekakvom nebu, obasjan Suncem, i onaj tavni deo, onaj drugi s kružnom linijom od srme, kojoj mora i biljke sa Zemlje, i pustinjski pesak, i zveri i snegovi, i Tihi Okean, i reke i putevi kojima ljudi hode, daju to izgubljeno osvetljenje i avetinjski sjaj. I sve to, to, mene čeka, to gde nisam bio i gde u ovome času ovo isto Sunce, samo krotko i mlado, tek postalo, razdanjava, u prvim isparenjima, jedan drugi predeo, da ga TUkama izmesim i disanjem probudim, da bih već jednom, i ta silna i prispela žita i te zastale vode, i škriljac, i nedirnut pesak i muravu, ovim stopalama, bolnim, zgazio i pregazio.

Dotrajale stopale! Ja sam svim putevima išao. .Ja sam do svih bosanskih reka — modrozelene teku! — ja sam u uzbudjenju sišao i tabane išibane kvasio u virovima. O reke te što su samo voda, reke bez oblaka, bez senke šume, bez neba, brze, reke s dnom, reke što i bez mene, noću, žubore i šume, ja sam pred vama lagano poderanu obuću skidao i, sav protresen i naježen, u zle matice brzo sam ulazio.

Ja sam sve puteve, i sve mostove, i trgove i ulice prošao.

Ja od dugog stojanja nemam više lučne tabane, i od ovih naslaga tela, od sile visina, od jela jakih, od ovoga vazdušnog stuba nadamnom, od munja, od survavanja kiša i zvezda, od ognjene magme Sunca, od pritiska tih stalnih nad ovom stisnutom glavom...

Ja sam iznosio tabane,

iznosio sam cipele i stopale