Naša stvarnost

ZAČEĆE ČOVJEKOVO 125.

kao u perinama. Protlicale su godine, dolazili ratovi, zemljotresi, krize i boleščine, ali one su ostajale uvijek fu, uvijek isle. Čak i kad bi se poderale, dolazile bi druge, iste takve, lako da se nestanak prvih nije ni primjećivao. Ležale su vječito kraj krevela, ukraj noćnog suda, frebalo je samo spušlifi noge u njihov mek zagrljaj. | godinama su izazivale razdor u srenćoj familiji. Osobito u zadnje doba, oikad se rodi najmlađe dijele i gospođa Persa zagazi u ečirdeselpete godine.

Žena se, toliko pufa, sagibala ispod namještaja, njuškajući šiljathim nosom i hvalajući se za reumalična krsta. Kad god je frebalo da spava — ona... budili su ga prije šest safi. To je bila srećna familija, on joj je stvorio sve, bogašsivo i ugled, u obilju i sreći se lopila. A on je bio nezapažen, osuđen na jednolikosf, na vječilo iste pokrete i svađe, na treperenje između čuvanja ugleda i olovne dosade koja je pritiskivala. Trebalo je i juiros da kaže da, dok im on čini sve, oni ga paze gore nego Psa, kakvog psa, gore nego psa za kocem; da, kao psa, niko o njemu ne vodi računa, ni gdje su mu papuče, ni šla misli, ni šla radi, ni šta ga boli, a samo da ga nestane vidjeli bi šta je za njih značio. Ali je znao, ako to kaže, prići će kći Cana, gimnazijalka, i prekorno, s visine, vješlo izučenom nježnošću dobro vaspitana dijelteta reći će: Zaboga, papa, zašto sle se tako ražalostili? Ne, njega niko nije razumio u živofu u kome je on dao sve za druge a ništa za sebe. Sjede, tužno opirući noge o palos: tako i freba, da se prehladi, pa će oni vidjeti...

Cana upade u sobu i zagrnu kosu sa lica. Ona se lako nagnu nad ocem.

— Papa, zaboga, zašto ste se tako ražalostili? Nećete, valjda, da plačete zbog fih fričavih papuča?

Olac bijesno lupi bosim nogama o palos,

— Tričavih papuča! A moje zdravlje! Moje bose noge na podu, kao, kao robijaš! | ko, bre, da plače? Ja, koji sam... Aa, fo bi ti hijela s majkom ... da slinim. Jesi li je čuo, molim te?

Kćer mirnim korakom pređe u frpezariju i ubrzo otud zveknu oboreno posuđe.

— Elo, opel! Ko je njoj rekao da fraži papuče? Ko je vama rekao da se brinete o meni? Gospode Bože, ima li te, vidiš li ti ovo?...

Muž i žena islrčaše iz spavaće sobe u frpezariju.

— Ženo, Perso, je li japanska vaza koju sam vam kupio kad sam — ne vralio se — išao u Solun?

Na podu je ležao bakreni tanjir, jedan od mnogih koje je gazda Pavle nabavljao u Skoplju, vukući se kao pauk iza pobjedonosne srpske vojske. Vaza je stajala na ormanu, ispijajući sVOjim gujinskim vifim vratom provelo ružičasto cvijeće. Tako, eto, kao šlo ta vaza siše fanani bledunjavi miris cvijeća, siše i ovaj živof, fo jest, njegova familija — njegovu snagu i sve što je „divno i idealno u njemu”. Gazda Pavla ganu la poetična slika išče--