Naša stvarnost

134 MILO NIKOLIĆ

vele, na kandidaciju.” „Eh, što se svet menja! A ko je taj Pera što je sad na vladi, ja pre ni čuo nisam za njega, mi fek čujemo za nekoga kad je na vladi?” „Nisam čuo ni ja, a vele da je bio na Solunu . . ." — Žene predjoše u kuću da spremaju večeru. Mara ču kako Milisav pita za nju. Laza nešto prommlja i glasno reče: „A šleta, radna devojka i zdrava k'o dren .. .' Kačamak je krkljao na vatri i Mara ga skide, obuhvati kotao stopalima i poče da miješa. Tako, kao taj kotao, ležalo je njoj dijete Milisavljevo na krilu, tele je njurilo glavom i sve . . . sve je pokretalo, polsjećalo na dijete u njenoj ufrobi. Pokupi noge, prignu se nad kolao, čvrsto ga držeći jednom a miješajući brašno u njemu drugom rukom. | fako nagnutoj navre joj nešto jako i bolno u grudi i kao da htjede da se izvali nešto iz ufrobe. Vadila je guke kačamaka i redjala po stolu. Zatim poče da guli luk. Miris luka je dražio oči i onako golove da zaplaču.

Milisav udje u kuću i uze sinčića za ruku.

— Mi odosmo i laku vi noć...

— Nećefe, sedite na večeru. Zadrži ga, Lazo, bolan...

Ali, seljak nije htio da se ustavi. Bilo ga je sramofa, dosta mu im inače dobra čine.

— Pa nek' ostane mali, kud ćeš ga famo, može i da spava ovdje s Marom, — reče Anica.

Mara diže glavu iznad sudja koje je prala i poče da se. smije.

— Ono obiklo kod mene, neće ceo dan da se odmakne, neka ga.

Milisav se ošfro namršti, a poslije zafuri ruke na ledja i nasmija se.

— Pa dobro, kad je žgembe priviklo, neka ga, kad vi velite.

Iza večere starac nabi lulu, čučnu na panj kraj ognjišta i poče ćulke da pućka. Anica unese slamaricu i prostrije Mari. Dijete je drijemalo, mrdajući s vremena na vreme ručicama, položenim na Marinu butinu — nije hfjelo samo da legne.

— Vidiš, Anice, od buva se ne da živjefi. Neokrečeno, a ni poda nema, isfrebiti se ne mogu. A ni fi se ne staraš, a i nei stižeš, — reče uzdišući sfarac i udje u sobičak.

Mara skide haljine i složi ih pod glavu. Zatim sjede na postelju čekajući da legne čim Anica zapretfe vafru na ognjištu. Na polju se prostirala mjesečina, sve svjellija, i mirisala je noć i vinogradi u zrijevanju. Neko je pjevao lužnu i olfegnulu seljačku pjesmu. Onda je i ona preslala i na ognjištu je ugasnuo žar zapreten u pepeo. Na postelji je fiho disalo usnulo dijete i u polumraku se čuo uzdah Aničin. Ona podje vralima da ih zafvori, ali se zaustavi i sjede kraj Mare. Djevojka, krupna i jaka, zgurena, sva se vidjela na mjesečini i gledala široko i brižno nekud u noć! |

— Lezi, odmori se, jadna. Greola, zdrava si, široka, a mora– ćeš defeta da se olarasiš. Ima fu u selu jedna žena, ne mari što je dockan, zna ona to...

Anici zadrhta gas i ona menu svoje ruke na djevojčine.