Naša stvarnost

LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

„COMMEDIA DELL' ARTE” — DANAS {Povodom Prve infernacionalne konferencije avangardnih pozorišta}

Pozorišni festival D*, koji je priređen prilikom saziva Prve internacionalne konferencije avangardnih pozorišta u Pragu, bio je delimična realizacija težnji savremenog pozorišla u svetlu. Realizacija utoliko, što je praktično demonsfrirao dosadašnje rezulfafe borbe za napredak na polju pozorišne umefnosti; delimična zato, što je, ukazujući na teškoće sa kojima se avangardno pozorište bori, pripremio feren za buduću široku međunarodnu saradnju koja freba da fe teškoće olsirani, omogućujući maksimalno osivarenje foga napreika. U fome je smisao feslivala D?* i značaj konferencije avangardnih pozorišta.

Diskufovana su mnoga goruća pifanja dramske umefnosli po referafima pojedinih, učesnika: Funkcija pozorišta u drušivu (E. F. Burian); Postoji li po-

zorišna kriza ili ne? (E. Neegaard — Danska); Arhitekt ili inžinjer-dekorafer (M. Kouržil — Č.S.R.); Inscenacija ili stvaranje (E. F. Burian); Funkcija muzike u pozorištu (Dr Reiner, Č.S.R. — Dr Vučković, Beograd); Pozorište i drama–-

ličar (B. Kreft — Ljubljana); Narodni teatar (Prof. P. Bogalirev); Radnički feafar (A. Rosner); Osnivanje međunarodnog biroa i čefvrigodišnjaka avangardnih pozorišta (Dr Korteweeg — Holandija, Neergaard — Danska, B. Kreft Jugoslavija itfd.).

Svaka od fema pružala je obimne mogućnosti diskusije. Svaka diskusija obogalila je učesnike novim saznanjima. Ali ni jedna među njima nije pružila toliko pozilivnih rezulfafa kao ona o narodnom feafru o kome je referisao P. Bogalirev, profesor univerziteta u Brafislavi.

„Narodne pesme i igre kao i ostale forme narodne umehfnosfi neiscrpni su izvor za rad modernog pozorišta, one su njegovi vilamini”, — rekao je V. Mejerhold. Od sličnog iskustva polazi prof. Bogalirev ističući specilične osobine i razlike između fa dva vida umelfnosfi.

Kao prvu novinu narodnog feafra navodi prof. Bogatirev prostornu blizinu gledaoca prema pozornici. Pozivajući se naročito na iskustva narodne igre „Pahomuška” čiji srtenogram ima, on veli da infenzitfef fempa i skupna igra ansambla koji izvodi „Pahomušku”, zavise ne samo od iskustva i sposobnosti glavnih prefstavljača, već i od publike koja određuje pravac radnje (i teksta) svojim polsticanjem i došaplavanjem. U fome on vidi prenošenje uloge režisera na publiku. „Gledalaca u uobičajenom smislu reči u „Pahomuški” nema. To je uistinu kolektivno delo.” Svi prisufni u seoskoj sali učesivuju u igri tako živo da njihova aktivnost daleko nadmašuje učešće posmafrača u „masovnim svečanoslima.” „Svak ko je nekada sam igrao ili video lu igru bez predomišljanja je prekida i umeće svoje primedbe kako u tekst fako i u radnju. Na momenfe je pozorišni prostor toliko ispunjen prisufnima