Naša stvarnost

69 DANAŠNJICA

pune svela, devojke zaslaju pred izlozima. Ova ukusnosti, ova ljupkost u oblačenju i češljanju, ovaj žar u pogledima lako svojslven Španiji, ispunjavaju ulice i frgove. Sve je živo, sve je radno. Svuda se podižu skele, svuda iskrsavaju nove zgrade. Zemlja je uređena, a herojski i razbarušeni dekor prvih meseci građanskog rala, sa svojim naoružanim ljudima, svojim slražama improviziranim duž drumova i na ulasku naselja, polpuno je iščezao. U Barceloni, u Valenciji, u Madridu čak, čovek bi mogao poverovali da se nalazi u kojoj bilo civilizovanoj prestonici našeg evropskog Zapada. Nema više građanskog rala u Španiji, na ovoj polovini zemlje kojom upravlja vlada Republike. KULTURA ŠPANIJE CIVILIZACIJA ŠPANIJE

U jednom malom selu, pored mora, slanovnici su ukrasili svoje domove. Iznad varoši vijore frake, a po uzanim ulicama, na svim balkonima zelenih, žulih ili belih kuća, žene razvijaju svoje šalove da bi ulepšale gradić ozaren suncem.

U Kuenci, pod visokim brdima, gde se prostire Teruelski front, dočekuju nas jedan stari profesor i kustos muzeja. Obojica misle isključivo na bezbednost umefničkog i intelektualnog bogaistva njihove pokrajine. Dok govorimo sa njima, događaji gube svaku sfvarnosi. Reč je samo o flamandskim fkaninama, o idenkfifikaciji slika italijanske škole, o očuvanju remek-dela, smešfenih u ovoj varoši.

OČAJANJE ŠPANIJE RUŠEVINA ŠPANIJE

Ali sve je fo samo jedan vid sfvarnosli. Ono što me je najviše uzbudilo, fo je celokupna sivarnosi, veličanstvena prolivnost između snaga živofa i radosti, i snaga mržnje i rušenja. Nad ovom spokojnom radošću, nad ovim preporodom Španije, iebde svuda samrine prefnje. Nijednog grada, nijednog

sela, nijednog ljudskog naselja, makoliko veliki ili mali bili, koji ne bi imali da slrahuju, svake sekunde, od napada aviona, brodova koji krstare na pučini, ili, ako je granica blizu, od hitaca artiljerije.

Apstraktna i smešna linija je dovoljna da nas prebaci iz sveta bezbednosfi u svet smrti i rušenja. Kakvom se silinom fada osefi iluzorni ka-

rakter ove bezbednosti u kojoj mislimo da živimo. Čudovišna lakoća ubistva! Grad je često bio bombardovan. Ne smem o lome dugo da pričam, foliko je stvar logična i kao prirodna. „Nisi bio u ratu?! pita me jedan karabinier. „Ako čuješ sirene lezi uz zid". Pretnja je svuda fako prisutna da čovek ponovo uči da živi, ne vodeći nikakvog računa o fom prisustvu. Prepušlen ratu, čovek mu se prilagođava.

Za ovo nekoliko dana svuda smo naišli na rat... Sa prozora na mojoj sobi gledam praskozorje kako se diže nad Madridom u ponovo usposlavljenoj lišini i u svežini nepomičnog vazduha. Prve linije su jedva na

nekoliko stotina mefara. Pucanj iz puške izdvaja se iz fišine zore. Tišina, lišina još. Odgovaraju dva druga pucnja. Jedan mifraljeski redenik cepa se, zaslaje, i počinje iznova. Paljba merzera, kod Karabančela, izaziva uhisak kao kad se pljosnafo kamenje baca na mirnu površinu vode. Glas arfiljerije se budi. Avioni ispunjuju nebo. Ceo se front uspaljuje, a život Madrida ofpočinje kao da sadašnja ludost ljudi ne može ništa proliv njihove vekovns