Naša stvarnost

ODBRANA KULTURE U ŠPANIJI 89

njegove odane sluge. One nisu sluge jedne mase uvređene na jednu privilegovanu kasfu, već verni glasovi koji izviru iz same srži jednog naroda. «

Ne znači da je infelektualna oselljivost Španije u živolnoj opasnosti, usled nerazumevanja i zasfranjenja. Ne znači ni fo da obrazovan čovek nije razumeo, u svakom frenufku, samoubistvo i nesklad u kome se njegova zemlja ofimala. Istina je da je Španija pružila najbolje buntovnike Evrope. Pobunjenike očajne, bafrgajući se u svojoj usamljenosti. Ganive je njihovo oličenje i svi su oni pomalo Ganive. Oni nisu videli, toliko su bili zatočenici svoje kaste, da bolne jadikovke i stenjuće robovanje ne mogu samim sobom da razreše istoriski ritam Španije. Zato je njihova fragedija grozna. Oni profTivstavljaju španskom neskladu svoj glas bez sklada, oni imaju samo čisto feorefsku veru u narod, sa infimnim uverenjem da su njegovi krici beskoH risni. Narod je samo upola znao, nedovoljno — i fo je bilo sudbonosno da je pofrebno srušiti jednu ekonomsku i drušfvenu organizaciju, već odavno nakalemljenu, ako se želi da preseče put duhovnoj anarhiji, koja je čovečanska klima Španije.

Bilo je neophodno za jedan dug i ogorčen proces da narodna svest odredi odbranbene pufeve. Ruka naroda je fa koja je dovela duhove, pera i kičice tamo gde je frebalo. Junački juriš naroda jedini je imao dovoljno snage da očisti, od stranih skretanja i izdajničkih isključivosti, dušu španskog umelnika. Našavši ponovo svoj izgubljeni puf, Španija je ubila, zauvek, vekovni napor koji je pretio da preda njene kulturne radnike kobnim ljubavima.

Danas, narodno nadahnuće koje se uvuklo sa upornošću u književnost, biće savest i sam razlog kulfure. To nije jedno svedočenje, to je jedna volja. To nije Don Kihof, već Manrikve. Jer se nije Don Kihot lafio oružja, već sin grofa od Peredesa. U fome greši Leon Felipe. Don Kihot, veličansivena fikcija, veliki i nemoćni bol je Španije. Jorge Manrikve, jasna duboka stvarnost. Strast je dovedena do sklada, koju je ofkrio sam Leon Felipe.

Don Kihot nije dakle ofelošvorenje privilegije, anfi-narod. U njemu ne pretstavlja grof raspojasanu velikodušnos} i anarhično junaštvo. Don Kihot je preihodnik ı glasonoša fragedije Ganivefa. To je čovek ismejan zbog svoje usplamfele duše, fo je pravda bez pula, duševno mučenje bez predaha, i ljubav bez plodnosti. Evo zašto je Don Kihot veliko špansko svedočanstvo, svedok infimne borbe koja čini sušfinu Španjolca. Ako bi se, danas, lafio oružja, ako bi on vodio ral, on ne bi uzeo za pratioca Sančo Pansu, koji je narod bez svellosti, narod umanjen, degenerisana vrlina.

«+

Leon Felipe ima pravo onda kada rečima jednog neuporedivog lirizma, izjavljuje da je španska revolucija narodna, demokrafska, proleferska, anarhistička i seljačka, već uključena u Romanceru, i još dalje, u prvim kastiljanskim eposima. To je fačno. Zato Don Kihot i nije revolucionarni impuls; već njegovo skrelanje i njegovo obmanjivanje. }NO

Servanies je mogao pomisliti da je njegova ličnost jedan svakodnevni junak koji je imao samo da sruši vidljive fantazije. Malo nam je stalo do toga da znamo mišljenje pisca o fome. Mi znamo da je Don Kihot jedan duboko španski način gledanja na život i na svef: način profiv koga se, danas,

profivstavlja i bori španski narod. Žeđ za pravdom, želja za apsolufnim, neu-

strašivo junaštvo donkihotovske snage: mi imamo sve lo. Don Kihot i dalje