Naša stvarnost

TRI OBMANE 125

gija prikazuju se u idealno humanim oblicima, koji freba kod svojine i religije da prikriju njihovu klasnu sadržinu, a kod porodice i oladžbine njihovo izopačenje u korist vladajuće kiase. Upravo le osnovne kategorije vladajućeg morala bili su izvor svih nemira i svih ogorčenja nezadovoljnih pripadnika „buržoazije i svih onih koji su bili zahvaćeni njenom ideologijom, a naročito njenim moralom. Pojačano islicanje lh kalegorija kod nekih je slamalo svaki olpor i pridobijalo ih je za svoje branioce, a kod drugih je, obraino, samo još više razbuktavalo negodovanje.

U Francuskoj još od sedanskog sloma besprekidno fraje i sve se izrazilije uobličuje ideološka priprema rafa, a to nije moglo da oslane bez upliva na dekadenina vrenja fin du siecle-a i dalje početkom ovog sloleća, sve do izbijanja rata. Najveći francuski duhovi nisu mogli da ostanu ravnodušni, nili izdvojeni od poliiičkih gibanja: alera Drajlus je najupadlijiviji ali nikako ne i jedini primer za io. Ni izrazili dekadenii nisu mogli da se ogluše o burna polilička događanja. | sam Žid polemiše sa Baresom; u niz njegovih preokupacija ulazi problem nacije i rodoljublja. Ali kada dekadenli i ne učesivuju neposredno u savremenim političkim zbivanjima, šlo je inače redovan slučaj, ta politička zbivanja imaju, makar vrlo česlo i nerazgovelan odraz u njihovoj delainosli. Tako su i Valikanski podrumi prepuni lih odraza, prezasićeni su neobuzdanim subjektivisličkim napadima na sve osvešlalosti vladajućeg morala. Va:ikanski podrumi su u krajnjoj liniji odgovor na olanzivu log morala proliv neukroćenog individualizma, pošto je u ideološku pripremu rala ulazilo i kroćenje individualizma, razumljivo nepoželjnog u sveopštoj ralnoj desciplini. Istina, Vatikanski podrumi nisu bili samo lo, ali su dobrim, možda i pretežnim delom nihilistička reakcija na sve veću slegu log njima inače mrskog morala, prouzrokovana jednim ralom na pomolu.

Osećajući se nelagodno u jednom svetu sazdanom iz silnih proračuna, samoživosli, licemerja, kukavičluka, bezbrojnih uzaludosti i — u Toliko gore po faj sveti — cemenliranim pomirljivošću sa datim slanjem, Žid isliče, pa čak i kuje u zvezde usplahirenu jedinku, koja nišla od foga ne prihvata i sama juriša na sve io. Žid veruje da je našao novo oružje bezrazložnom činu {lacte gratui!} ubeđen da je fo najsavršeniji živolni stav, iznad svega živolni, pa tek onda misaoni. Ali je i za samoga Žida bezrazložni čin više ideal polpunog oslvarenja nego li stvarno potpuno oslvarenje. Lafkadio freba da bude ofelovljeni bezrazložni čin, on Ireba da bude sivarnosi proizvoljnog delanja. No u islini on se ufapa u svesne i proračunale napore da se proizvoljno dela, a njegova svest i njegova proračunalost opasno podrivaju bezrazložni čin kao fakav. | pored svoje romanličnosli i česlo visoke lirske egzallacije, bezrazložni čin je po svojoj srži pustolovina. Lafkadio je mali bezopasni pustolov, koji najpre sebe, a moguće i jedino sebe freba da zadivi i obodri svojim pustolovinama. Neka je Lafkadio neustrašivi subjeklivista, neka sa