Naša stvarnost

126 ĐORĐE DANIČIĆ

askelskom revnošću bdi da ne oskrnavi svoju beskompromisnu subjektivnosf, neka je fa njegova revnost i dirljiva, i tragična, i usplamtela, ali je, u prkos svemu fome, živoini nihilizam bezrazložnog čina avanlura, jer je svaki nihilizam istovremeno i avanfiura., Lafkadio ljubomorno, manijački ljubomorno neguje i brani svoju hermeličnosi, hoće da bude neprobojan za sve ono što nije on sam, užasava se svakog mosla, svakog brvna između sebe i ma koga, između sebe i ma čega. Takvo njegovo prozeliisivo još jednom podriva sušlinu bezrazložnog čina. Svaki njegov poslupak ima vidljive razloge, veoma naivne pored foga: ne postupili onako kako se običnu u datoj prilici postupa. Lafkadio ne oseća, a još manje uviđa svoje živoino silničarenje, koje ga ne napušla ni onda kada je najjeziviji, kada izgleda da je najdalje od ljudi, onih ljudi za koje on jedino zna. Sasvim se jasno pokazuje da proizvoljno delanje više nije proizvoljno, a nekada ni delanje uopšle. Bezrazložni čin sve više naliči na jednu varijaciju donkiholovsiva: dok se Don Kihot ustremljuje na uobražene neprijalelje, dolle Lafkadio uobražava da se bori proliv zaista slvarnih neprijatelja, čiji pritisak oseća ali ih određeno ne vidi. A poznalo je da ovakva koprcanja ne samo da česlo ne smelaju neprijatelju, nego mu, suprolno fežnji koja ih izazvala, prilično i koriste. Štirnerov pojedinac nerazdvojan od svoje svojine (der Einzelne und seine Eigenfhum), ta melafizička himera sklepana od olupina hegelijanskog idealizma, skoro čitavo sloleće docnije odbaciju svoje filozofske prnje i fralje i. uzima obličje Lafkadievog nihilizma. No samo u prvi mah izgleda da postoji ovakva sličnost, i ubrzo se ona pokazuje fek kao formalna sličnost. Šlirnerov anarhizam nastao u vrilozima brodoloma nemačke klasične filozofije, jedna je od ideoloških sfruje mlade (nemačke) buržoazije koja još nije preuzela vlast od feudalnih vlastodržaca, i zato je, uprkos svim svojim metafizičkim zabludama, imao za jedno izvesno razdoblje nesumnjivu naprednu sadržinu, doduše ubrzo prevaziđenu društvenim i političkih sazrevanjem građanske klase. Međutim bszrazložni čin je samo jedan od mnogih vidova negodovanja nekih pripadnika vladajuće klase proliv nje same. Šlirnerov anarhizam je bio jedan od ideoloških odraza tada revolucionarne građanske klase, dok nihilizam bezrazložnog čina nikako nije u spletu ideoloških napora modernog prolelarijata. Židova iživljavanja i propovedanje proizvoljnog delanja samo je jedno novo bespuče individualizma u njegovoj dekadeninoj deformaciji. Proizvoljno delanje nipošto ne doprinosi revolucionarnom menjaju jednog već preživelog društvenog oblika. Bezrazložni čin je krajnja teorefski moquća reakcija nezadovoljnih pripadnika vladajuće klase proliv nje same. Činienica da se, makar i teoretski, pojavliuje takva reakcija, ubedljivo ističe bedu i jezivost čitavog fog klasnog ambijenfa. Ali nemoqućnost prevođena bezrazložnoa čina iz Jeorije u praksu, dokazuje gorostasnu samoobmanu individualisličkoqa istupania, dokazuje nemoć da se fakvim istubanjem doprinosi menjanju društvene stvarnosti. Lafkadiev nihilizam nije ni