Naša stvarnost

TRI OBMANE 127

tumačenje, ni menjanje postojećeg drušiva, već je jedino prkosno odricanje poslušnosti njegovom moralu. Lafkadio je bio i oslaje san svakog ogorčenog indivdualiste, i fo nikada do sada oslvareni, neosivarivi san. Laikadio je samo odmelnik od svoje klase, ali ne onaj koji prebegava drugoj klasi, već koji svoja usamljenička skrovišta i busije iraži i nalazi u najrazvalinskijim njenim delovima, neosefno poslajući i sam deo lfih razvalina.

Kroz Lafkadia su sanjale, a i danas još sanjaju hiljade i hiljade nezadovoljnih subjekala nesvesnih da je samo njihova klasa, a ne svo ljudstvo uzrok njihovim nelagodnoslima. Viilaju oni tako svojim nemirima kao zastavama, veruju da pod fim zastavama kreću na pobedničke juriše, a ne slute da tim krpama od svoje iscepane solipsisličke košulje samo podivljalo dozivaju pomoć, česlo bezuspešno, ali ne uvek uzaludno.

8

Begsivo, imoralizam i bezrazložni čin oblici su jedne isle neizlečive nemaći: beskompromisnog individualizma koji nikako ne ume da shvali da je njegova tobožnja beskompromisnost puslinjski prazna apslrakcija, koja sažiže i nišli zdrava ikiva individulizma. Zahuktala valjanja kroz begstvo, imoralizam i nihilizam proizvoljnog delanja izražavaju besomučnost individulizma u iraženju mogućnosli da se ostvari. Begsivo, imoralizam i bezrazložni čin samo su dalja survavanja solipsističke kule od karata za koju svaki solipsislta veruje da je od nerazorivog granila. | ako ovakvi dekadenini napori nisu stvarno borbenosi, ipak u nekoliko doprinose slvarnoj borbenosli. Jer ovakvi napori upolpunjuju sliku unakažavajuće delahnosti jedne nazadne klase, kroz ovakve napore se vidi da fakva njena delainost zahvata i nju samu, pa čak i one njene pripadnike koji se svim silama odupiru da ne budu unakaženi. Saznanje da vladajući moral unakažava i samu vladajuću klasu nije presudno po zaključivanje o nazadnosfi tog morala. Taj moral nije nazadan i anfihuman zalo što pogađa i pojedince one klase . koja ga ističe, već je nazadan i anlihuman zato šlo znači opravdanje njene današnje nazadne drušivene uloge. On je neosporno nazadan i u odnosu na pojedinačne pripadnike vladajuće klase, ali fežišle njegove nazadnosti i anfihumanosti ne leži u fome. Pravi humanistički moral koji proisltičke in naučne ideologije proleltarijata ne može da zanemari ovo dvosfrano dejstvo vladajućeg morala. Činjenica da on pogađa i pripadnike vladaćuje klase, a naročilo činjenica da je on jedna od pokrefnih snaga odmehnišiva najnaprednijih njenih pripadnika, dovoljno govore o njegovom značaju.

Dekadenina vrenja su istovremeno i primeri unakaženosti pripadnika vladajuće klase i odupiranje fom unakažavanju. Ta vrenja zaisla imaju u sebi izvesnu pritajenu borbenu sadržinu, ali to još nikako ne znači da dekadenifnost sama po sebi prestavlja borbenosl. Tek kada se fa pritajena borbenost oživi dodirom sa napred-