Naša stvarnost

132 DR. JOVAN ĐORĐEVIĆ

smanjenom prosloru i fafalnom siromaštvu prirodnih uslova i shvatanju da je more u islo vreme čish proslor i put prema novom zemljišlu, nosi u sebi opravdanje da ove geografske prilike su svojsivene i dale jednom narodu da bi zadovoljio zavojevačke apelitfe, čuvenu pofrebu za prostorom današnjih geopolitičara, koja bi imala biti živolni nerv polifičke aklivnosti svakog naroda. Drugo, kao i rasizam i ova leorija ima kuli neodređenih uopšlavanja i olakih simplicizama. Tako na primer, osirvsko društvo imalo bi uvek bili društvo pomorske frgovine i ribarstva. Ovo ivrđenje je i tačno i nije tačno. ima izvesnih osirva na kojima se narodi bave pomorsivom i ribarstvom, ali ima drugih kod kojih to nije slučaj. Uzmimo jedno ostrvo, idealan osirvski geografski lip za formiranje ostrvskog drušiva, osfrvo sa podignulim obalama, odlično olsečenim, dovoljno bogatim kako u proizvodima zemlje fako i u proizvodima mora: Korzika. Nikad do danas Korzikanci nisu prestavljali grupe mornara i moreplo= vaca. Nijhova reika pristaništa su siranci osnovali: Đenovljani Ajačio i Toskanci Bonifačio. Za sad Korzika nema više od 1100 ribara sa 380 barki. Korzika ostaje planinsko, paslirsko i zemljoradničko naselje, okrećući leda moru sa istom ravnodušnošću sa kojom, kao što pokazuje Cvijić u svome Balkanskom poluosfrvu, Albanci naseljeni od najdubljih davnina na epirskoalbanskoj obali, nisu nišla iskoristili od njenih bogalstava: ni mornari ni ribari, oni sve do poslednjih godina nisu održavali nikakve veze preko mora ni sa naseljima duž obale ni sa onim na drugoj obali Jadranskog mora, od koje ih — kao šio znamo — samo mali proslor razdvaja. Velika suproinost sa Grcima, kazaće se. Svakako. Ali opet o kojim je Grcima reč. O onim iz Lakopije, možda; ali oni nikada nisu bili mornari i ribari. Uzmile naša veća osfrva, na primer Hvar. U XIX veku to je naselje mornara, ribara koje je relafivno napredno, imućno, mnogoljudno i fačka doseljavanja slranih elemenata. Od pre pedeset godina ono se povralilo na zemljoradnju i vinogradarsivo gde je ribarstvo u izvesnoj meri samo dopunsko zanimanje, stacionirano, osiromašeno, depopulizirano, tačka iseljavanja za sfrane zemlje. Kako lo da Hvar, koji je geografski ostao isti i nepromenjen, ima u razmaku od pedeset godina razne društvene lipove? Kako fo da ono bude u islo vreme sredina različitih načina živola ljudi, kako to da u jedno doba njegov oslrvski položaj bude njegovim slanovnicima od koristi a u drugom od šlete? Kako lo da oslrvo bude čas zemlja sreće i napreika, čas zemlja prokleisiva i nazalka? Ovi različiti i suprofni primeri slvarnosti i složenosti drušivenog života na ostrvima polpuno razbijaju zakon ostrva koji je zasnovan na ivrđenju da oslrvo uliče stalno u određenom smislu na naselja ljudi, njihov živof, rad i njihovu sudbinu. Mi smo videli da geogralija nema slalnu moć na drušivo. Norflologija sama po sebi ne znači nišla jer da znači ona bi se morala uvek oseliti. Osirvo,