Naša stvarnost

12 BRANISLAV NUŠIĆ

nisko ili beskičmeno) lo je osobina velikih duhova koji — krčeći put istini — kroz svoje vreme prevazilaze njegove okvire i zakoračuju u istoriju. Nušić je jedan od fih duhova koje duboko pošlujem. Dr. Vojislav VUČKOVIĆ JEDMA AMEGDOTA

Pre nekoliko meseci, u razgovoru sa Nušićem, on mi je rekao:

„Živo! našeg čoveka poslaje sve leži i komplikovaniji, i ja ću u svojim novim komedijama pokušati da od granice „Pokojnika” pođem dalje i da zagrizem malo dublje. U novim delima biću nemilosrdan kriličar. U meni se budi borac iz onih slavnih dana u Kragujevcu kad se klicalo boljem živolu i drušivu. Verujle, da bih i ja, ovako star, i nemoćan išao svuda, rame uz rame sa narodnom omladinom.”

A. R. BOGLIĆ

DOAJEN SRPSKE KNJIŽEVNOSTI

Mi smo u Nušiću gledali ne samo doajena srpske književnosti i kulfure, nego je on za nas bio neiscrpni primer i polslicaj kako ireba delakhi i raditi u sadašnjim feškim i agoničnim časovima kullure i napreika. On je bio taj koji je nama hrabro dovikivao da se freba odlučno slavifi u zajedničke redove svih književnika, naučnika i umelnika kojima je cilj stvaranja podizanje čoveka na dosfojnu visinu slobodnog i kulturnog subjekta. Tu je stari Nušić bio za nas nov i svež rezervoar snage i pulovođa.

Njegovo duboko osećanje istine i beskompromisna fežnja da oj poštenoj, građanskoj istini služi, jeste u stvari staza njegovog plodnog i, za naš duhovni i drušiveno-kulfiurni razvoj, dragocenog živofnog pula.

A fo je kod nas, u našoj zemlji, i dosada najbolje i najvidnije podignuti putokaz.

Bogdan ČIPLIĆ NUŠIĆ I OMLADINA

Govor koji je održao Miloš Minić, studeni, u ime studenata beogradskog Univerziteta, na pogrebu Branislava Nušića:

Veliki gubitak koji je prefrpela naša mlada kultura smrću Branislava Nušića, književnika i akademika, ali u prvom redu čoveka koji razume ljude i koji ih voli duboko je polresao sve naše sludenie, celu mladu generaciju naše zemlje. | sloga je naša fužna reč, ovaj izraz iskrene polištfenosli, verna slika naše žalosti za Branislavom Nušićem, rodoljubom u sveflom i nezloupoirebljenom značenju reči, misliocem, kulfurnim raboinikom, za čovekom koji se u poslednjim danima svoga života — kao da je znao koliko je poireban slvari naprelka kuliure — živo interesovao za sve ono što je narodno i kulfurno, za sve ono šlo služi naprešku civilizacije. Otude se mi sludenii rastajemo sa Nušićem zamagljenih očiju, rastajemo sa njim pred ovom školom koja je već čilav niz godina žarište kuliure, luča kulturne borbe za slobodu misli, za slobodu naučnog slvaranja. | verujemo da svojom žalošću izražavamo ljubav koju naš narod — čiji smo verni sinovi — gaji prema svemu šlo je pošleno i slobodarsko, prema svemu šio je narodno i opšteljudsko.

Umro je Nušić, Ali njegovo delo ne umire. Umro je Nušić, ali njegov

duh živi u nama, živi u nama zalo šlo je i on, kao i Djura i Zmaj, kao i svi

pravi umehlnici, rekao kulfjuri: DA, rekao mračnjašivu odlučno: NE.