Naša stvarnost

148 JOVAN POPOVIĆ

sudbinu miliona ljudi, i izreći ih jezikom svesnih milionskih masa. Svakako, ima jesenjih šlimunqa, ima tuga u padanje snežnih pahulja, ima seta zbog usamljenosti, ima bola zbog žene koja ne odvraća na ljubav ljubavlju. Da li su u poeziji svela najznačajnije /le pesme o duševnim zuboboljama? Ima, doduše, i pesnika koji

\/ svoje doživljaje iz pofresne drame svoga doba preivaraju u pri\ valne zubobolje, ima mnošživo senfimenfalno plačnih, lažnih „SOcijalnih” pesama — tačno. Ali „Mašinski ritmovi” i „Gladna ulica” · Bechera, kroz čije slihove odjekuje bat bezbroj nogu, ili jednoslavne „poučne pesme” Brechta, ili „Clavna ulica” Bjednoga il /\ „180 miliona” Majakovskoga, „Amerika” Golda ili ,„Dnjeprostroj” | Maršaka, „Romancero” današnjih španskih pesnika u boračkom | kombinezonu — a lu spadaju i one zaista dobre pesme Marijana

| Malijaševića, — to su one pesme koje produžuju liniju najisfini| Hjih pesnika prošlih vremena. Talent koji pesnik ima nije opravdanje ili izvina za njegovu

neodgovornost ili neuračunljivost, nego obaveza, obaveza da će ispuniti ono što njegovo vreme poslavja njegovom talentu. Taj zahtev ne postavlja neka pesnička škola, nego istorija čovečanstva. Pesnik je uvek pevao „Legende vekova”, danas on treba da peva „lstine veka”. Svakako, i najsnažniji pesnik-borac ima momenata senfimenfalnosti, slabosti, sumnje. No dok se dekadentni pesnik (iskreno ili neiskreno) mahom ispoveda o svojim sumnjama, slabostima, željama, pa čak, kakve originalnosti, i o perverznoslima, borbeni pesnik današnjice neće udarili na sva zvona svoja momentalna klonuća, svoje zamore. Ispovedanje i lirika nisu nerazdvojne slvari. Gorki je od jednog svog velikog prijatelja dobio stroge prekore zbog intimnih sumnja što ih književnik iznosi pred javnost. Gorki ni najmanje nije osiromašio duhom šlo je uvideo da je prekor tačan.

Ako J. Berković smalra da je karakteristika socijalnih pesnika kod nas (on govori o Hrvatskoj) da se kolebaju izmsđu dve cenzure i da lutaju između arlisličkog stava i nalegnulosli socijalne lirike, jer ni jedan nije asimilirao svoj slav i jer su svi u osnovi malograđani, mi smaramo da krilika freba da ukazuje na nedostalke pojedinih pesnika, da ne uopšlava takve pojave, nego da upućuje pesnike da prečiste i usklade svoj intelektualni i emofivni život. Svi smo mi lufali, manje ili više besciljno, sa manje ili više fraga. Mo niko ne treba da ima samilosti prema našim sla| boslima, niti da naše nedoslalke opravdava lime da treba da is-

kašljemo ono što nas guši. Pesnika ne treba shvažili kao bolesnika i neodgovornog elementa. On je ne samo savestan radnik u radionici duha, nego i odgovoran borac. Ako je ioš za velikog pesnika-borca Heinea njegov prijatelj. Marx nalazio izvinu: pesnici su čudaci, šta da im radimo — danas više nisu polrebne ie izvine. Još je irski pesnik prošlog veka O'Shaughnessy izrazio misao da su pesnici muzikolvorci i snivači snova, ali i graditelji sveta. Miihov najlepši san je građenje željenog sveta koi može da postane sPvarnost. Jovan POPOVIĆ