Naša stvarnost

154 DR. VOJISLAV VUČKOVIĆ

Ali poreklo realizma uslovljavalo je njegovo olormljavanje. Klasičarske, barokne i rokoko-lorme nisu odgovarale sadržini realizma koji je izgradio svoj umetnički jezik, neretoričan, nelantasličan, neverbalističan. ! mada realizam ne označava fehniku već u prvom redu predmet umelnosti, iako za poreklo realizma nisu bilna izražajna srelsiva, lo ne znači da su ona od njega nezavisna. Zato se sad, pošlo smo ulvrdili da realizam ne odražava slvarnosi nedrušivenog već drušivenu stvarnost, možemo usredsredili na pitanje kakav izražajni jezik zahteva u muzici realistička orijentacija? Hoće li fo bifi monumentalna vokalna polifonija

italijanske visoke Rehesanse (Palesirina), ili raskošna insfrumentalna polifonija Niderlandske škole (Laso), barokna italijanska monodija Florentinske Kamerate (Kačini), — ili klasična homofo-

nija Bečke klasike (Hajdn), blješlava instrumentalna polifonija neoromantike (Vagner, kasnije R. Šlraus) ili prkosna konstruktivna polilonija ekspresionizma (Arnold Šenberq)?

Pojam „polifonija” (višeglasnosi) i „homofonija” ili ,monodija” (jednoglasnost), označava najširu karakterizaciju muzičkog izražajnog jezika. A muzička produkcija koja podpada pod takvu karaklterizaciju odražava koliko određena, toliko simptomatična shtremljenja drušiva koje fu produkciju diktira. Tako Palestrinina horska polifonija, kao najviši domet katoličke vokalne muzike, pretstavlja inkarnaciju fežnji papske vlasti da olfkloni sudelovanje vernika u bogosluženju, koje se pokazalo kao najefikasnije sreislvo za širenje jereličkih, reformistličkih veroispovesti”) Suprofno tome Kačinijeva florenfinska monodija, kao reakcija na visoko parnu nepristupačnost ranije polifonije, povraća pevanoj reči razumljivost oslobađajući je suvišnog višeglasja — kako bi kroz prve operske alegorije izrazila veličinu i moć feudalnih dvorova”).

1) „U najstarijoj liturgiji učesivovao je puk neposredno u bogoslužbenom obredu svojom pesmom a crkveno pevanje razvijalo se u skladu sa crkvenim načelima i pučkom praksom. Ali ubrzo se u istočnoj crkvi pojavio olpor prolivu narodnog lilurgijskog pevanja. Još 379 g. zabranio je anliohijski sinod ženama pevanje u crkvi a koncil laodicejski još ranije (367) zabranjivao je narodu bogoslužbeno pevanje i preneo ga na redovno ustanovljene pevače iz sfraha od jereličkih nazora koji su se najlakše širili pesmom”. (Gracian Černušak: „Dejepis hudby". |. sir. 51. drugog izdanja. Brno 1930.)

2) Prva sačuvana operska realizacija iz škole „Florentinske kamerate” „Euridika” od Jakopa Perla pisana je za svadbu Marie Medici i Henrika IV (za koju je i Rubens imao da naslika čilav njen život i život njenog muža u „nizu veličansivenih alegorijsko poetičnih prizora”).

„U jednom predgovoru „Euridici”, Peri je sam izložio prirodu i smer svoje muzike . . . Od Guka potiče osnovna misao da je poezija gospodarica kojoj muzika mora da služi. Oni osuđuju slaru umeinost konirapunkta, jer u njoj muzika potiskuje i preinačuje tekst, i ogorčeno joj objavljuje rat s naemerom da je potpuno iskorene. Novi „Stile recitalivo” ili „repprezeniatlivo”, kako su ga nazivali, drži se fešnje reči i na faj način treba da pojača pesnikov izraz” (Dr. Karl Nef: „Uvod u isloriju muzike”, Ili period — str. 132 —