Naša stvarnost

166 RATKO MITROVIĆ

čekali da „vremenom „dođe” onaj čas”, kome se nadala i koji je očekivala čilava liberalna inteligencija od 1848. A dolle, da bi narod bio spreman za faj „čas” freba ga prosveliti, freba ga „učinili svestnim” njegove nacionalne uloge i njegovih građanskih prava.

U {io vreme kad je u Srbiji vladao jedan birokratski sistem, koji je narod držao u polpunoj stezi pod parolom: „vlast je futor a narod je pupila”, kad je birokratija u cilju svoga održanja pojačavala pozicije Turske u Srbiji, mlada liberalna inteligencija na Liceju, ne slažući se sa ugnjefavanjem i vređanjem svoga naroda, ali ostajući još uvek daleko od njega i ne približavajući mu se, hoće prosvećivanjem da mu pomogne, jer smalra da ga prosveta jedino može oslobodili od jarma. Prosvećen narod neće da frpi ni spoljašnje ni unufrašnje ugnjetače, pa stoga „prosvela je nužna narodu Srbskom da se ropsiva izbavi”.

Ustavobranifeliski režim nije odobravao rad, nifi se slagao sa slremljenjima „Družine mladeži srpske”. Njen liberalizam i njen nacionalizam smafrao je velikom opasnošću za sebe i zato ie 1851 popečifelj prosvešlenija jednim usmenim naređenjem „Družini” zabranio dalji rad.

„Družina mladeži srpske” bila je veoma značajna pojava u ondašnjoj Srbiji. Ona je, kao što je Svetozar Marković rekao, „prvi enerqičan profest da Srbija nema ni unufrašnje ni spoljašnje slobode”. U „Družini mladeži srpske” počeli su se formirati vođi srpskog omladinskog i liberalnog pokreta Jevrem Grujić, Milovan Janković i Vladimir Jovanović. Ono što veže licejsku omladinu četrdesetih aodina za studenfski pokret sve do današnjih dana, to je njena ljubav prema narodu i njen slobodarski duh, bez obzira na drušlveni karakter, koji su postojeće društvene i poliličke prilike davale njenom pokrelfu, bez obzira na to što je ona bila nosilac težnji građanske klase, koja se tek stvarala i koja će kasnije, na bazi fekovina njenog pokreta ali ne usvajaiući sasvim njene ideje, potpuno izgraditi svoj sistem vladavine. To polvrđuje onu misao da veliki narodni pokrefi nisu nikad bili vođeni od sfrane izrabliivača, ma da su ih oni pri određenim okolnostima moogli iskoristiti da dođu do vlasti. Licejska omladina čefrdesetih godina nesebično je stala na stranu naroda koji se borio za svoja orađan–ska i nacionalna prava. Taj njen stav rezultat je jednog slobodar-– skog osećanja koje ispuniava sve studentske generacije do danas.

Posle zabrane „Družine mladeži srpske” pa sve do 1866, niie postojalo nijedno đačko društvo na beoaradskom Liceiu, koii ie 1863 postao Velika škola. 1866 osnovana je družina „Srbadija”, ali ie ona posle nekoliko sastanaka zabraniena. Uskoro nosle zabrane „Srbadiie”, novembra 18647, osnovali su velikoškolci družinu „Pobratimstvo” u nameri da fako organizovani pristupe Uiedinienoi omladini i pomoenu borbu koiu jie ona vodila za konačno i noflnuno nacionalno oslobođenie i za nobedu demokratskih načela. Posle osnivania Uiedinjene omladine srpske, na skupštini u Novom Sadu, 1866, nastala je veoma živa aklivnosf celokupne