Naša stvarnost

196 LJUDI — DOGAĐAJI — KNJIGE

kao šlo je Sumerekerova, jer je ona daleko značajnija od nekakvih akademske pedanferije. Put kojim ide Sumereker, jesle put „nove predmelnositi”, što je svakako danas u priličnom zakašnjenju. Ali uprkos fome, njegova plaina, promišljena i disciplinovana, preistavljaju lep uspeh i zaslužuju punu pažnju.

Na izložbi sarajevskih slikara istakli su se i skrenuli na sebe pažnju dvojica najmlađih. To su Vojislav Dimilrijević i Ozmo Danijel.

Sposobnosti Ozmove za grafiku zapažene su još ranije, a na ovoj izložbi sličemo i dalje ubeđenje, da je fo njegovo najprisnije sreisivo, kojim zasada može najubedljivije da govori. Sem linoreza, kojih ima najviše, izložio je i nekoliko uspelih crteža.

Ozbiljnost sa kojom Ozmo prilazi grafici, volja koju pokazuje za likovna produbljavanja i njegov smisao za kompoziciju, govore nam o umelniku lepih sposobnosti. Svojim radom on preisfavlja jednog skromnog pionira, kakvi su danas i fe kako polrebni našoj likovnoj ume{fnosti. Njegovi linorezi, iz još nedovršenog ciklusa „iz bosanskih šuma”, pokazuju da se Ozmo savesno i sa osećanjem unosa u rešavanje problema sinleze sadržaja i forme. Uprošćenim flekama crno-belog Ozmo, posliže izvesnu sigurnost u grafičkom oblikovanju, što je naročito uspešno izraženo u njegovom aufoporiretu. Međulim u kompozicijama, tamo gde je predmet? čulno oisufan i gde nema dovoljno prefhodnog studiranja, pripreme, on pada u proizvoljnost, kadkada čak samo u ilusfraciju. Tome se Ozmo mora odupreli. Ne sme da ga zavede sadržaj, jer on može bili dat različito: nominalno, kao ilustracija i stvarno, kao dubok doživljaj — umetničko delo. Njegove crlačke sposobnosti opažaju se vrlo lepo u crtežu predela i u ligurama slaraca, i uveravaju nas da će Ozmo moći do kraja da se koristi ovim kriličkim napomenama.

Sa Dimifrijevićem je sasvim drugi slučaj. Temperament koji se zbog svoje nabujalosti upušta u preuranjeno sintelizovanje raznih, pa čak i suprofnih slikarskih elemenafa, uzima kod njega oblik jedne nejedinstvene, neorganske delafnosti. Kada ne bi znali kolika je kod njega goruća polreba za sinfetičnim ostvarenjem njegovog umeiničkog slava, frebalo bi ga osuditi. Međulim, ireba se radovati što smo u njemu olškrili veliku volju i sklonost za isfraživanja, pripravnosti za eksperimenti na slikarškkom ferenu. Njegova kompozicija, čiji je sadržaj crpljen iz Zolinog „Žerminala”, nosi sve karakteristike ovog aulora. Kao podatak koji sveshrano govori o ličnim fežnjama samog slikara, pomenuta kompozicija je najvernije ogledalo svih njegovih karakteristika, u dobrom i lošem značenju.

Ono šlo važi za svakog slikara u pogledu učenja: nužnost da io učenje bude baš u Parizu, za Dimifrijevića je, po naklonostima koje je na izložbi pokazao, neophodan uslov. Rezullat svakog njegovog pokušaja biće osuđen unapred na neuspeh, ako svoje znanje ne upolpuni osnovnim upoznavanjem suštine čilave moderne umefnosli i ne shvali značenje formalno likovnog previranja svih dosadanjih pravaca u slikarstvu, i na laj način izbegne opasnosi eklektične prenafrpanosti elemenala i stilova. Napadali na njegove počefne naklonosli, značilo bi oduzeli mladiću uporište na koje se sa jakom verom oslonio, a pri fom bi ga lišili osećajnih naslaga, koje su garancija svake prave izgradnje. Kada se bude oslobodio pšlosa, nepolrebnog infeklaulizma, ružnih deformacija, šlo je zasada kad njega znak ne-