Naša stvarnost

KULTURNO NASLEĐE FRANCUSKE MOL 89

TUGA GARGANTUA ZBOG SMRTI SVOJE ŽENE BADEBEK

Kad se rodio Panfagruel, njegov otac Garganiua se zabezeknuo i zbunio. Jer, videći s jedne strane svoju ženu Bedebek mrivu, a s druge sfrane, novorođenog sina Panfagruela, tako lepog i ako velikog, nije znao ni šia da kaže ni šta da radi. A mučila ga je sumnja šta da radi, da li teba da plače za svojom ženom, ili da se smeje, radujuči se svom sinu.

Bih li plakao? govorio je on. Da: jer zašto moram plakali? Moja fakc dobra žena, koja mi je bila najmilija na svetlu, umrla je. Nikada je više neću videfi, nikada više neću naći fakvu ženu: io je za mene neocenjivi gubitak. O, Gospode, šla sam fi učinio da me fako kazniš! Zašlo nisi prvo meni poslao smrl, umesto njoj? Jer živeti bez nje, lo za mene znači samo crkavali. Ah, Badebek, slaika moja, prijateljice moja, rotkvo moja, nikada fe neću više videli! Ah, jadni Palagruelu, izgubio si svoju dobru majku, svoju slatku hranifeljku, svoju premilu gospu! Ah, zlokobna smrfi, toliko si mi mrska i tako si mi gadna jer si mi ofrgla onu koja je trebalo da bude besmrina.

lI govoreći ovo, plakao je kao kakva krava; ali odjednom se nasmejao kao kakvo fele, kad mu je Pantagruel pao napamet: „Ho, sinčiću moj, govorio je, nožice moja, kako si lep! Toliko sam zahvalan Bogu šlo mi je dao tako lepog sina, fako veselog, tako nasmešenog, lako milog! Ho, ho, ho, hol Kako sam srećan, pijmo, ho! Oslfavimo svaku lugu! Donesi najbolje vino, plakni čaše, meni sfolnjak, oferaj ove pse, raspiri ovu vatru, zapali sveću, zatvori ova vrafa, izreži hleb, oleraj ove prosjake, podaj im šta ištu; drž' moju haljinu, daj da obučem prsluk, da lepše dočekam prije forokuše”.

Govoreći fo on ču fropare i molepsivija popova koji su nosili njegovu ženu u zemlju, i smesla prekide razgovor i poče drugi, govoreći: „Gospode Bože, treba li da još fužim? Moja žena je umrla; ej, pa, zaboga, ja je neću iz mrtva dići mojim suzama! Ona je, sigurno, ona je bar u raju, ako ništa drugo. Ona se moli Bogu za nas, ona je presrećna, ona se ne brine više zbog naših nevolja i nesreća. isla sudbina i nas čeka! Neka Bog poživi ove šio oslaju. (Onima koji ostaju na zdravlje!). Treba već da mislim da pofražim drugu ženu”. ,

RABELAIS (Livre !l. chap. 100)

ČETIRI PRAVILA DEKARTOVE METODE

U drugom delu Rasprave o melfodi pravilnog razmišljanja i fraženja istine u naukama (1637), Dekart je delinisao čelfiri osnovna pravila kojima se mora podvrgnufi ljudski duh da bi dospeo do istine. |

Prvo pravilo odbacuje melodu aulorifeta koja je vladala u srednjevekovnoj skolastici i preživela čak i XVII vek, i propisuje, na njeno mesto, mefodu slobodnog ispiflivanja. Drugo pravilo preporučuje upotrebu analize, a frećče upoirebu sinteze. Čelvrlo pravilo poziva se na ogled {eksperimeni).

„Prvo pravilo jeste da nikad ne primim za istinu jednu stvar koju ne poznajem očigledno kao fakvu, to jesi, da brižljivo izbegavam žurbu i predubeđenje, i da moja mišljenja nikad ne sadrže ništa osim onoga šlo bi se