Naša stvarnost

DEVOJKA IZ KANTINE

Nikad neću moći da zaboravim vedre noći djetinjsiva u kojima me budio daleki, kao iz snova i zebnji, cilik zvoncadi. Znao sam da td puluju konji i ljudi, u noć, dugim pulevima, koji su nekud vodili, daleko. i kojima kraja bilo nije. Šla su hijeli oni i šta ih je vodilo kroz te noći tako jezivo sirahoine, kad se frebalo pribili u postelji uz brala, jer je mjesečina kac sjekira razbila vrata i pružila prste po sobi, sjekira sijala prislonjena uz duvar a gorele, čas mušlno čas žarko, oči starog zelenog mačka na skrinji?...

Izbijao je na svakom zavijuiku puta, kao iz zemlje, dalek, oštar i tužan cilik zvoncadi obješenih o konjskim vralovima. Konji su išli sporo, hvalajući korak s ljudima; ljudi su išli sporo, držeći korak konja: svaki korak je pralio žalosni prodorni zvuk žureći naprijed, vukući se pozadi, šireći se brdima i dolovima.

Godinama fako puluju konji i ljudi, tegle tovare, a brecaju zvona ne remefeći mrivi mir i san nikoga na svijelu... Pa sam i ja, sve zreliji, navikao na laj nočni zvuk, ali mi je ostala zanavijek ona čudna briga, onaj bolni strah od noći, od razbijenog sna, za ljudima i konjima koji puluju, putuju u noć i ko zna gdje li će se zaustavili... Zimi kiridžije grabe dan, da ih ne zaleknoe noć s mećavama, namelom i kurjacima, i zvuk zvoncadi polone u gluhoču snijega i magle. Ljeli, grabe zore i večeri, da ne spanu od žege, i noć pjeva, noć zvoni, dugo i Tužno, zvonima koja puluju bez odmora. Pjesma ljudi i zvoncadi, uz sbor umoran korak, uvijek zasvjelluca, kad se iziđe na brdo, pod nebo i nikad nije bilo, da lo nijesu činili konji i ljudi. -— No zadnjh godina oredjaše noćni glasovi i pohrliše kroz brda novosagrađeni pulevi, srmeni.noću na mjesecu, kao vlažna zmijska Ieda na suncu, u šipragu. Okolo seljaci, buđeni iz frudnog sna, počeše da se ljute i psuju -— kud su se li karavani još vukli, šio zvoncad kljusinama ne skinu. Mirni ljudi, bistri i mudri, kiridžije se prozliše prema sebi, prema fromim kljusadima, prema svemu.

|I gorko se zavadiše olac i sin, stari Akan Savić i sin mu Ivan, u tu vedru noć i dane i noći što dođoše poslije.. .

Miro se sleglo plavilo mjesečine i udavilo, dolje u selima, lavež pasa i svjellost na pospalim ognjištima. A bila je već docna večer i sipila rosa po konjima i ljudima. Na brdu so konji stresoše, frkćući od večernje vlage. Stadoše konji i sladoše i olac i sin. Viđelo se daleko — brda ufonula u prozirnu