Naša stvarnost

SLOVO O PUŠKU IGOROVOM 119

Na valima svojim ljuljajuć, lađe si nosio knjaževe

na Bobjakove pukove. Zaljuljaj i sad, gospodaru moj, muža mi miloga vrati,

da mu ne bih suze do mora slala u zoru!

Sunce, buktinjo svijetla!

Sve toplotom svojom miluješ, svima ljepotom ugađaš,

zašlo si, gospodaru moj, vojsku mog muža dragoga mučio vrelim zrakama

i u bezvodnom polju žeđima opuštao lukove napete

i foboce tugom stiskao?

Iz svega toga proizišla je osnovna misao poeme, izražena u divnim pjesničkim sfrofama, u Zlatnom slovu kneza Svjatoslava. On poziva na jedinstvo u ime zemlje Rusije:

»Stupile, gospodari, na zlaine stremene za uvredu ovog vremena,

za zemlju Rusiju,

za rane Igorove,

bujnoga Svjatoslavičal!

...Gdje su vaši zlatni šljemovi, i koplja vita i šfitovi? Zaivorite vrata Polje

oštrim otrovnim sirelama

za zemlju Rusiju,

za rane Igorove,

bujnoga Svjatoslavičal!«

»Slovo o puku Igorovom« napisano je a sfarom slavjanskom jeziku. Na moderni ruski jezik prevođeno je nekoliko puta. Prije rata prevodili su ga, u cjelini i djelimično: V. Žukovski, Dolar, A. Majkov, N. Pavlov-Bicin, D. Minajev, L. Mej i dr. Novi prijevod, rađen o sedamstopedesetogodišnjici »Slova«, izvršili su savremeni ruski književnici: S. Štorm, l. Novikov, S. Gorodecki, M. Taralovski.

U ovom broju našega časopisa donosimo nekoliko ilustracija

{drvoreza) iz najnovijeg izdanja »Slova«. RB.