Naša stvarnost

156 LJUDI — DOGAĐAJI — ENJIGE

vog kulfurmnog života, i fo baš o onim pilanjima što ih je Mrleža otvorio svojim novijim književnim djelima i svojim teorijama umjetnosti. Ćufali smo, jer smo bili radi da se i vremenski odvojimo od zlonamjernog, nepismenog i bretonovski bandifskog članka gospodina A. B. Cea (Bogomira Hermana), ćulali smo dok je i s desna i s lijeva napadana nauka o prirodi, društvu i umjeinosti — prilike su bile fakve da su mogli štampati samo oni koji su je napadali, ćufali smo jer smo znali objektivne nemogućnosti rada, a znali smo i poštenje raznih „REerubina, Lukasa, Marakovića, Mladenovića, Cicvarića, koji bi naše riječi, iskidane i osramoćene, »knjižili na štetu lijeve knjige«. Ali, nijesmo ćutali van toga kruga pojava našeg lijevog kulturnog živofa. Pisali smo proliv netalentirane, vulgarne i šematiske lirike, protiv naturalistički banalne

i vještački tendenciozne novele; pisali smo proliv vulgarne sociolon gije 'književnosti i citatne kritike, negirali smo malograđansku, bližku,

lažnu, pojednostavljenu tendencu u umjeinosii, fendencu koja vidi samo bogatog i sitog gospodina, i gladnog, poniženog siromaha,

· tendencu koja je unošena s polja u stvarnost, zalagali smo se za onu

veliku istorisku razvojnu fendencu, kako je rekao Lukač, koja je svojstvena prikazanom predmeklu, u uskoj je vezi sa društvenom praksom, sa istoriski naprednim opredijeljenjem umježinika, zalagali smo se za tendencu — svijest dovedenu do strasti, znali smo da dijalektika ljudima ne može darovali falenie, ali smo ivrdili da talentima može 'darovati snagu, razmah, krila — opa ih tereta neznanja i opasnosti nagađanja; nismo ivrdili da je tendenca, da je istina sve i sva u umjeiničkom djelu, ali smo isticali da se laž, nikakvim osjećanjima, nikakvom ekstazom, ne može popefi na slepen istine, na stepen objeklivne umjetničke istlinitostil Sva ta pitanja mi nijesmo obradili podrobnije, ali to je i razumljivo: naš časopis nije bio organ grupe lijevih kulturnih radnika, nego svih kulturnih radnika koji su

· bili za odbranu kulture i pravo slobodnog kulturnog sivaranja, naš

časopis bio je namijenjen više okupljanju ljudi oko jednog minimalnog ljudskog i kulturnog programa, nego feoreiskim raspravama o pitanjima lijeve ideologije!

Mi nismo ćulali ondje gdje se moglo govoriti.

O olivorenim pitanjima našeg desnog kulturnog{?) živožja ćutali smo samo onda, kad se nije moglo govoriti. Fıroz šesnaest brojeva naše revije pisali smo o propadanju baogradskog Narodnog pozorišta, O svemoćnim književnim reklamama, o kafanskom slikarsivu, o borbašima i njihovom „kulfturnom” programu, o Panu Jovanu Dučiću, o liktorskoj frojci: Svetislavu Stefanoviću, Sfanislavu Vinaveru i Todoru Manojloviću, o samoupravnom feljtonisti Draincu Radu, o petrjaniku iz Salamanke Milošu Crnjanskom, o velikom gosfoljubnom gospodinu Veljku Petroviću, o beogradskom Hrvatu i ornasovskom advokatu Mladenu Horvatu, o Cvijetinom zuzorku i kritičarskom čadu Momiru Veljkoviću, o cvećaru Đurici Gaveli, o čovjeku kalemendanskih jama Velmaru Jankoviću, o Krsti Cicvariću i njegovom pobrafimu Dušanu Nikolajeviću, o jasmnovidcu i proroku Dragiši Vasiću,