Nova Evropa

nšuk« 1801, str, 101—178). Tim kantualom, Кој је dokaz stare i тпафпе паде glazbene kulture, možemo opravdano da še ponosimo pred stranim glazbenim svijetom. j LO JUL DOD M BO IJA | Letimice sam napomenuo ovdje izvore. naše crkvene pjesme, 'koji su znameniti; pa je začudno, kako smo unatoč tomu mogli, u XIX vijeku, posve izgubiti našu crkvenu pjesmu, Odgovor je kratak i jasan, Već za kraljice Marije Terezije otpočeli su, a za Josipa II još se iše razvili, centralizam i germanizacija u svim zemljama bivše Austro-Ugarske, Taj centralizam nije zahvatio samo školstvo i druge uredbe već je posegnuo i na polje crkvene glazbe, Ni umni biskup Maksimilijan Vrhovac nije se mogao oteti “duhu svogf vremena, Na sastanku svećenstva, godine 1803, zaključeno је, medju ostalim, da ireba da se zavede jednoličnost u javnim molitvama, u kršćanskom nauku, i da »lidelis populus sub divinorum celebratione concordi „oce canaf«, Već godine 1804 tiskan je »po zapovedi oblazti« biskupa Vrhovca molitvenik (»Molitve koje duhovni paztiri z pobosnem lydztvom obchinzko moliti imaju«), ima na prvom mjestu: »Popevke pod szvetum meshum«, Biskup opominje svećenstvo, neka poradi, da puk pod misom što prije zajednički pjeva, a to dašto popijevke koje se nalaze u tom molitveniku, Tu nalazimo na prvom mjestt njemačku misnu pjesmu: »Padamo pred tobum vszi« (»\/ir werfen uns darnieder«), Hajdnovu: »Pred tvojum zmosnoztjum lesi« (>»Hier liegt vor deiner Majestšf«), i druge njemačke, izuzevši jedinu božićnu: »Narodil se«, Te su pjesme imale zamijeniti, i doista su zamijenile, naše lijepe stare pjesme, koje su odgovarale svetom mjestu: i odisale duhom naše pučke popijevke. Ubrzo se te pjesme zaboravile, tek ta i tamo sačuvala se po koja stara pjesma koju narod nije nikako mogao da zaboravi, | | Kroz čitav XIX vijek, a s veće strane i danas, gospodovale su te njemačke pjesme u našim crkvama, Zaboravilo se, kakva bi morala da bude hrvatska crkvena pjesma, To dokazuju pjesmarice Jaićeva, Štosova, Ajzenhutova, i druge, I nekoji odlični skladatelji (Lisinski, Pintarić, Zaje, Vilko Novak) skladali su crkvene pjesme, no njihov rad na tom polju nije bio u duhu hrvatske crkvene pjesme. Tako je ostalo sve do godine 1907, kada je Franjo Dugan, zajedno sa svećenicima Milanom Zjalićem, Mirkom Novakom, i Filipom Hajdukovićem, pokrenuo list za crkvenu glazbu pod naslovom »Sveta Cecilija«, Bio je to doista smijon pokušaj, jer su prijašnji naši glazbeni listovi (Cugšvertova. »Sveta Cecilija«, »Gusle«, »Glazba«, i drugi) bili kratkog vijeka, Njihov pothvat bio je to više smijon što su prekinuli sa XIX vijekom i počeli graditi na »Cithari octochordi«, То je učinio bio još 1801 Vjenceslav Novak, kad je izdao рјезталси: »зђагоhrvatske crkvene pjesme«, i u nju uvrstio 52 pjesme iz »Cithare«, Time je podjedno on prvi pokazao, kojim putem valja da Lkroči obnova hrvatske crkvene pjesme, Ta pjesmarica ostala je žalibože nezapažena, jer Novaka nisu mogli onda da shvate, kao što nisu dugo mogli da se zagriju za pjesme koje su počele izlaziti u glazbenim prilozima »Svete Cecilije«. 1 orguljašima i svećenicima bile su te pjesme u početku mrtvačke, preozbiljne, nekoji su dapače govorili