Nova Evropa

kako je sutradan nakon ubijstva kralja Aleksandra i kraljice Drage {godine 1903) sreo na ulici G. Jovanovića, pa kako mu je "ovaj, u odgovor da li zna štogod u vezi s onim što se desilo, rekao kao da je on već od nekog vremena znao šta se u potaji sprema. Na zlo brzi pisci istorije, kao što je Gospodjica Duram, koja je naprosto kao bolešću zaražena mržnjom na sve što je srpsko, prihvatiće besumnje ı ovaj mali dogadjaj kao pozitivan dokaz da je Ljuba Jovanović bio umešan i u onu raniju zaveru, Ali svako, ko ma šta zna o onoj mračnoi aleri, zna pouzdano i to da G. Jovanović nije imao s njome baš nikakva posla; i ja sam uveren da će mi čitaoci ovo na reč verovati [to je jedna od retkih tvrdnja u ovoj knjizi za koju ne dajem tačan izvor otkuda je imam), netražeći da se upuštam dublje u stvar.

Ja verujem, da G. Ljuba Jovanović isto tako ništa nije znao o zaveri iz 1914 kao ni o onoj iz 1903, već da on pati od mane koju Nemci zgodno nazivaju » Wichtigtuerel«, Ali ima i drugih motiva koji tumače njegov proslavljeni članak, Oni koji poznaju današnju situaciju u Jugoslaviji, znaju dobro da Radikalna Stranka još od 1918 godine vodi očajničku borbu o političko prvenstvo u Bosni i Hercegovini, ali da joj se — iz raznih razloga — to prvenstvo sve više i više izmiče ispod nogu. Oni znaju, isto tako, da mladji naraštaji u Bosni {i u dručim jugoslovenskim pokrajinama, samo u znatno manjoj meri) Sledaju unatrađ na revolucijonarni pokret od 1913/4 s osećajima divljenja, smatrajući Principa i ostale atentatore narodnim mučenicima. Ako ove dve činjenice vežemo, naćićemo i druđo tumačenje izjavama G. Jovanovića: on je pokušao da zadobije bosansku omladinu iznoseći kako je tobož beogradska Vlada sa simpatijama pratila revolucijonarni pokret, iako je — kako smo napred videli — poznata stvar da to nije bilo tako. Uzgredno, on ie verovatno time mislio da pojača svoj. položaj u Radikalnoj Stranci, nasuprot onima čiji su vidici graničili više starim linijama Kraljevine Srbije,

Treba ovde spomenuti još i jedan treći motiv, Sarajevski Atentat, i uloga u njemu pukovnika Dimitrijevića-Apisa, nerazrešivo su vezani za Solunski Proces od 1917, koji se završio streljanjem Dimitrijevića i još jednog oficira, radi tobožnje zavere da ubiju Princa-rešenta na Solunskom Frontu, streljanjem Malobabića (pre toga jedne od žrtava Veleizdajničkog Procesa u Zagrebu 1909) kao njihova saučesnika, i osudom na dvadeset godina robije Mehmedbašića (jedinoša od sarajevskih atenta– tor4 koji je uspeo da prebedne preko granice) kao još jednog njihova saučesnika. Dosta čudnu ulogu igrao je na Procesu i Milan Ciganović, željezničarski činovnik koji je nekad snabdeo revolverima Principa i njegove drugove, a kojega su tada, u Solunu, neki od optuženih oficira prijavili kao potkazivača.

38