Nova Evropa

KATA: Ne čudim se na ljubav, jer znam da si mu draža nego oko u glavi, ali da on piše proti Frančezima, (Krsfi se.) U ime oca„.. A kad tamo, za njega mije bilo svijeta do njih; on ih je primio i pogostio Marmuna — kako li se vrag zove —, on je sve skuhao sa svojim framasunima, a sad reži na Frančeze,

MARINELA (osmijehom, gladeći je): Nije, moja Kata, tako, On je sve to drukčije mislio, ali su ga izdali,

KATA (shlapajući ruhe): Biće tako. Kako ti se zapovije, onako i klanjaj! Bože moj, kad mi dodju na pamet oni dami!

MARINELA: Kata, govori, otkrij mi malo taj svijet, Koliko puta pitam ćaću, a on prevrne razgovor i uzdahne,., Pa večeras mi se čini da nije nego za spominjanje i uzdisanje,

KATA: Ме, тоја ббзро, ne da mi se da trpiš. Rada bih da možeš naslućeti samo, kako je lijepo onamo doli, pod leandrom i maslinom, u našem malomu gradu,

MARINELA (živo): Kata, pripovijedaj, I ja ga ćutim, iako ga ne poznam, |

KATA (uzdahnuuvši): Frančezi, kako su došli, tako su i ostali, Radi njih mavalili Rusi s mora, Crnogorci s brda, pa još i — kmetovi. I oni!,,, U tome paklu eto ti jedne zore бограта da reče gospodji: »Nema ti više Rijeke, sve je popaljeno, sve razneseno, Skupi stvari i homo iz grada,« Ona je pošla u Mletke, a on u Parigj, Ja sam jedina ostala da čuvam puste dvore kao izgubljeni kučak što zavija pred pustom kućom (otHre ogrnačem oči).

MARINELA (ganuta, puna dobrote prema Kati): Kata, moja dobra Kata, kako si jadna živa. Ja te još mučim,

KATA (puna sPromnosti): Nijesam ti ovo prije spomenula, jer mi je gospar rekao: »Ne žalosti je! Ti si prošla svoju, a sad nastoj da njezina mladost bude bez oblaka«. Njegova zapovijed bila mi je zavjet, (Puna sPbrupula.) Ali večeras si me, ббзро, тамеја na najslabiju stranu,

MARINELA (radoznala, Pao uznesena u novi suijet): Kata, a majka, je li se ona više vraćala u Dubrovnik?

KATA (suho): Nigda, Živjela je nešto ovdje, a nešto u svome palacu u Mlecima, (Polagano.) Kad je zaklopila oči, došao je jedno predveče бозраг Глео, Еиспио me po ramenu i prošaptao: »Kata, valja da ideš samnom u Parigj, — Gospar i mala te čekaju«, Pogledala sam ga, ali misao na te primamila je i Katu na tu napast,

MARINELA (nježno): Nemoj tako, Kata, Oli si se poан Ja ću moliti ćaću, da te pošalje na malo vremena

oma, |

KATA. {prevrćući očima, a s osmjehom na lica): Ne, moja gospo, Onamo se ide navijeke, a nadasve, kad sa ti ova Боdišta na vratu,

209