Nova Evropa

G. Barac tvrdi, da je estetski metod, kad ne vodi »dovoljno računa o gradji s kojom danas za svoj rad može literarni istorik disponirati«, već unaprijed osudjen na »diletanisko dovijanje«; on dakle vidi »naučnost« jedino u filološkim postupcima: »Prvi je uvjet svake naučnosti: da se stvar dobro znade; došod materijal s kojim operira naučenjak nije u detalje poznat, svaka smjelija operacija s njime nalazi se uvijek u opasnosti da dovede do loših ili nikakvih rezultata; nikad se ne mogu stvoriti valjani zaključci, ako nisu dobro utvrdjene premise«. Dakako, »premise« su ovdje filološka gradja; inače se pada u »tražene efekte«, ili u »jeftino estetiziranje«, Tako se širi i rasprostire najivna predrasuda o jedino mogućnoj naučnosti sabiranja činjenica, i ljudi postaju nepristupačni svim drugim razlozima, Ne preostaje drugo do da na G. Barca upravim pitanja, prvo: kako je on mogao da izrekne negativan sud o Preradoviću, Bogoviću, Irnskomu, i tL d., kad i sam veli da još nemamo dovoljno »gradje«, pa ni on ne može biti potpuno siguran da mu je poznata cijela »gradja« koja mu Je imala služiti kao »premisa« za izricanje toga suda? Drugo, a ovo je presudno: kakva bi činjenica, kakav »dokumenat«, nadjeni filološko-istorijskim metodom, mogli da modifikuju njegov negativan sud o fim piscima? G. Barac, zaražen scijentifičnom predrasudom, pridaje očito filološko-istorijskom metodu teoretsko značenje, tojest podiže ба na stepen estetskog kriterija, koji on nikako nema, budući da on može jedino da pomogne boljem shvatanju estetski pozitivnih književnih djela, ili da di mogućnosti kritičaru da bolje shvati duhovni razvoj jednog pisca. Inače, ovaj je metod od velike važnosti i koristi na području kulturnoistorijskog proučavanja {i estetski negativnih djela), tako naprimjer za istraživanje izvor4& i za proučavanje ukrštavanja raznih duhovnih struja, Uostalom, ja bih G. Barcu toplo preporučio, da se obavijesti u djelima B, Kročea {ne stidim se, eto, da »i opet pišem o njemu«), šta Je to prava nauka, i kako treba upotrebljavati filološko-istorijski metod, ako čovjek hoće da dodje do pozitivnih i stvarnih rezultata,

Do čega vodi pogrešno shvatanje i primjenjivanje оуоб metoda, dokazao je najbolje sam G., Barac, u svojoj studiji o Avgustu Šenoi, za koju se poslužio vrlo okretno solidno sabranim maferijalom, dok je bio rukovodjen jedino kulturno-istorijskim interesima, tako da je dao interesaninu sliku o Avgustu Šenoi, kao agilnom kulturnom radniku, kakovu dosada nijesmo imali; ali kad je taj isti materijal htio da upotrebi kao kriterij za prosudjivanje književnih vrijednosti, pao je direkino u najivnosti. Šta mu je koristila za nječove književne sudove, naprimjer, brižno i savjesno sabrana gradja u pogledu »izvor4« Šenoinih romana?

276