Nova Evropa

O čuvanju i održavanju nacijonalnih | spomenik4,

· Tema o kojoj je u ovom broju »Nove Evrope« reč nije doduše nova, ali Je važnija nego što na prvi pogled izgleda, i zbog toga o njoj treba pisati i mnogo i često, Inače, ovaka tema je danas nemoguća u civilizovanoj zemlji, — u svima kulturnim državama pitanje o čuvanju i održavanju macijonalnih i, uopšte, kulturnih ı umetničkih spomenika rešeno је specijalnim zakonima, na osnovu čijih odredaba i propisa postoje naročite državne ustanove, Jedina je još naša država koja nema ni takova zakona ni takvih ustanova, i štaviše ni najelementarnijih propisa o čuvanju i održavanju kulturnih spomenik4 svih vrsta. Nažalost, nije ih imala ni Kraljevina Srbija do 1914 godine, Ostale oblasti današnje Jugoslavije imaju izvesna zakonska sredstva za zaštitu i održavanje kulturnih spomenik4, preostala iz vremena pre ujedinjenja; ali ta sredstva treba da ožive i ртерогоде se u novom zakonu koji će urediti pitanje jedinstveno na celom nacijonalnom području, Konstatovanjem ovoga fakta ograničen je obim postavljene mi teme, pri čijoj obradi ovom prilikom imamo na umu poglavito, ako ne isključivo, teritoriju Srbije ı Crne Gore do 1914 godine,

Kad se, početkom Osamdesetih Godina prošloga veka, pregovaralo s francuskim društvom o gradjenju prve železnice u Srbiji, tadašnji profesor Velike Škole i Čuvar Narodnog Muzeja u Beogradu (pok. Mihajlo Valtrović) molio je Ministra Prosvete, da u ugovor o koncesiji udje i odredba o predaji eventualno nadjenih starina Narodnom Muzeju. Tadašnji Ministar Prosvete, medjutim, odgovorio je, da je za nauku svejedno da li će se neka nadjena starina čuvati u pariskom ili beogradskom muzeju, Takav bi odgovor, danas, bio dabogme nemoguć, Pre toga, u Sedamdesete Godine, pada pothvat pok. Dragiše Milutinovića i pok, Mihajla Valtrovića, da snime i da prouče spomenike u tada slobodnoj Srbiji, Oni su bili prvi domaći radnici na ovom polju i, kao i svi protagonisti, iskusili su Sorku sudbinu na svima poljima kulturnog rada, Članovi tadašnjeg Srpskog Učenog Društva, oni su i medju svojim drugovima nailazili na manje topao, gotovo hladan, prijem, kadgod se ticalo materijalne pomoći za njihov rad, Satisfakciju su, doduše, doživeli, ali docne, Jedan od tadašnjih članova Srpskog Učenog Društva, Stojan Novaković, bio je toliko iskren i pravičan da otvoreno prizna svoju pogrešku, To se.desilo posle njegova poslanikovanja u Petrogradu, posle svega onoga što je video u Ermitaži, i posle saznanja šta i koliko rade ruski naučnici na tom polju, Ali tada već pok, Novaković nije više imao potrebnog uticaja, nili je modđao staviti na raspoloženje sredstva, potrebna za ovakav rad.

14