Nova Evropa

dentan čovek, Slorca je mnoge od figura o kojima govori prikazao u novoj boji, Ovo nisu celi portreti, već pre profili sa izvesne strane, Ali pogled je uvek interesantan, i ličnost često izlazi pred oči sasvim preobražena. Jedna osobina se ističe kao osnovna, i ceo čovek dobija naročit izgled, Time se on katkad na osobit način postavlja u čitavoj istoriji, Zar nije bitno obeležje starodrevnog Franje Josifa, da je on »poslednji monarh koji ostaje u Evropi«, kao što propast Austrouđarske Monarbhije znači »kraj jednog sveta«, a silazak sa pozornice lorda Kerzona — »kraj Jedne kaste«?

U Franji Josifu, monarh je ubijao čoveka, monarh sebičan, i to lično sebičan ({ne dinastički i politički, što bi se, kaže pisac, moglo braniti), Samouveren do slepila, on je verovao da mu je sve dopušteno, Jedna reč, dakle, obeležava čoveka, ili dve reči: monarh, sebičan monarh: toliko: sebičan, da se skoro obradovao samoubijstvu svoda sina Rudolfa, koji nije bio dovoljno poslušan, i pogibiji prestolonaslednika Franje Ferdinanda, koji se oženio morganatski i smerao da menja nešto u Monarhiji, a koji je, po mišljenju piščevu, »mođao da spase Austro-Ugarsku«, Opet portret u jednoj reči, kao i za nadvojvodu Rudolfa: »irealist«, Pored slike, sud i ispravka mišljenja koje vlada: Ferdinand nije bio zatucani katolik,

ar ne sam sobom, već možda samo pod uticajem svoje žene i iz želje da Papu pridobije za svoje velike planove, Ti planovi: srušiti nagodbu od 1867 i napraviti jednu moćnu federaciju koja bi možda išla sve do Soluna, чбигло до Sandžaka, Sforca beleži i jednu Pašićevu ispovest; samo je jednom strepeo za budućnost svoje zemlje, — kad je shvatio potajnu nameru nadvojvode Ferdinanda, To bi bio spas Austrije, a možda propast Srbije, Pametni protivnici su najopasnij, Erental je bio »poslednji sluga« Austrougarske Monarhije, ali prvi njen političar koji je smeo da razgovara s Berlinom kao ravnopravan, Tisa je bio oličeni »Madžar«, više još Madžar nego plemić, iako ta dva pojma još i danas idu zajedno: Madžarska je poslednja oaza feudalizma i plemstva u Evropi. U tome sličan Pašiću, on je bio živ dokaz zato da, u nedostatku osobitih umnih sposobnosti, najbolji način da se dugo ostane na vlasti jeste da se ima svega nekoliko ideja, ali da te ideje budu uvek iste i nepromenljive, Obrnuto, Tisinu slabost vidi Sforca u tome, što on — kao ni Erental, ni sam Car uostalom, — nije verovao u druge snage osim sile, i što nisu osećali da је vreme zahtevalo više poštovanja prema potlačenim narodima Monarhije, naročito prema Slovenima, Zato se njihova politika završila slomom Austro-Ugarske, padom feudalizma, koji je poslednje privremeno pribežište našao još u Madžarskoj.,

Гота Кегхоп (Ситтоп) — ар je portret jedan od najbolje izradjenih u ovoj knjizi — opravdava Paskalovu misao,

97