Nova Evropa

i rusku revolucijonarnu emigraciju. A svi ovi predstavnici ruskoga društva: velikosvjetski lovci za uživanjem i fantaste revolucijonari, gotovo podjednako daleki ruskome narodu, sačinjavali su ipak tek ništavnu manjinu prema masi ruskih intelektualaca koja Je ostala u otadžbini, živjela njenim stradanjima, i stvarala njenu budućnost,

Zatim, i sam je Turgenjev imao u sebi dosta elemenata »suvišnoga čovjeka«; stradavao je od pretjerane refleksije ı slabosti volje, 1 nije umio da sebi stvori mjesto u svijetu, Da nije imao pjesničkoga dara, lako se moglo desiti da ga stigne sudbina nekih njegovih junaka: da ostane cijeloga života tek usamljem i bijedan posmatrač tudje sreće, suvišan i na teret svima, Samo stvaralačka uobrazilja spasla ga Je i dala njegovome životu smiзао koji sam nije umio naći živoinoj realnosti, I više njegovih junaka živi za gotov novac, bez službe i zanimanja, u vječnom traženju ličnih doživljaja, ali stalno bez željenog uspjeha, budući da ili sami odbijaju od sebe ljubav žene uslijed neodlučnosti svoga karaktera, ili iz istog uzroka gube ljubljenu ženu, ili naprotiv, do samopregora ı potpunog uništavanja svoje individualnosti robuju tiranskoj volji ravnodušne i sebične žene. Sve je to slika, donekle, samođa Turgenjeva u raznim Tazama njegovih odnosa prema Bakunjinovoj sestri, Paulini Vijardo, i druđim ženama. Stoga postaje razumljivo i njedovo naročito interesovanje za ljude ove vrste u njegovoj okolini, i nesrazmjerno veliki broj predstavnika ovođa tipa u njegovim djelima, Ali stođa u njima i ne treba vidjeti karakteristiku ruskoga društva, kako se to dosada činilo u ruskoj i stranoj kritici i publicistici, ne6o prije tražiti odgonetku unutrašnjega svijeta njihova tvorca, iz kojega su oni ušlavnom proizašli,

Na kraju, ne smije se smetnuti s uma ni književna tradicija, Niko se ne može potpuno odvojiti od tradicija i preleinuti sa prošlošću svoga naroda i svoje zemlje, Nisu ni reforme Petra Velikoga do kraja uništile dopetrovsku Rusiju i u kulturnome робеди пабнин од пје пеке vrste divlju pustinju; ni tada još ona nije bila tabula rasa na koju bi zapadne civilizacije slo bodno upisale svoja traženja i svoje zakone: Primanje novih književnih forama, pa čak i novih ideja sa Zapada u XVIIT vi: jeku, nije mnogo izmijenilo osnovne tendence rdskih književnih krugova ranijih stoljeća, Crkvenosloverisku prozu doduše zamijenio je prvo slovenoruski silabički a onda: metrotonički stih: Iormu propovijedi istimule su satire, ode, tragedije, komedije, i druge omiljene vrste neoklasične književnosti; umjesto nastave u primitivnim hrišćanskim vrlinama, nalazimo rezonovanja u duhu vijeka filozofije, Ali moralno-poučni karakter književnoga djela ostaje i dalje, — u tome se pogledu ruska neoklasična književnost jako razlikovala od svoča uzora, francuske literature,

461