Nova Evropa

Kriva ulica je najljepša noću. Po Gradu pogase električna svjetla, zbog štednje, jer had Fhrupan mjesec isplovi za tamnom gomilom ispucanih zidind Kanli-kule, onda је sue uuvijeno u mrežu njedove srebrme predje. Ovdje je mjesečevo svjetlo zeleno, intenzivno zeleno. Da samo znate Pbaho su fe proljefne i ljefne večeri ispunjene čudesnim mirisima i drhtave od tajnih poljubaca Poji negdje pljušte! Bijele ruhe, melanholične ili nervozne, pružaju se put pruih zuijezdd, a namirisane dame, Боје зе dosadjuju, naslanjaju se na prozor. Ovdje se lahko zaboraulja vrijeme. Pod zelenim zrabamoa, ovo je Grad Snova, irealan i fajanstven. Ovdje vam se neodoljivo nameće osjećaj, da ste na ulici davno napuštenih gradova, gradova-fantomđ, ili kao da broz kristalne naslaše mora gledate stare domove neznanih, zaboravljenih ljudi hoji se utopiše u vrijeme. Sfrma ulica рор!оčana je neravnim Pamenjem, tiha ulica. Žuti pas prebire po gomili otpadaba. S lijeva i desna uzdižu se veoma stare i čudne buće. U ohviru usboš prozora glava habve mlade žene sa raspuštenom neurednom Posom. Iza prituorenih vrata bije dah famnih i vlažnih prostorija. Kabhav se velibi misterij naslagšane, bezurijedne starudije fu sbriva!... Na rastegnutfm Еопорста vise šarene FPrpe.

Gore, gdje suršava ulica, vidi se, medju zidovima starih Биса, bula: pocrnjela i nagrižena Kanli-bulu ocrtava se u реdrini. U savršenom spohoju brda, upaljenih suncem što umire, i žuftogš sjaja, što se razlio po moru, izmedju neba i zemlje, Kula hao da je fantastni, hrvavi dvor iz hnjiše staroga E. T. A. Hofmana. Upravo gore s onih brda nehada зп 451 от Које podigoše Kulu, a preho plave morshe pustinje doplovili su hrilofi brodovi da je ruše olovom. Prilazi se sfrmim i nishim stepenicama. Sparina je pa se osjeća zadah prašine i vrelogša Каmenja. U uvršbhovuima granate murve jedan curčah pjeva onu monofonu pjesmu Фебе i velihoga spohoja... Kanlijhula па fursbkom znači hrvava bula. Oh, holibo je samo Етог ovdje proliveno! Jednoga dana, Pad je nebo bilo upaljeno strašnim požarima, bad su na Sredama razorenih domova sagorijevale lješine obješenih, ovdje se uspravila fragična ličnost vojvode Lazara. On je, ubijajući ženu i dvije hćeri зроте, 80007:0: »Žensha је strana slaba, strah me je, neće moći odoljeti mubama furshim, fe će vjerom prevrnuti. Bolje da od moje ruhe pomru!«...

Pod dubobim otvorima za fopove zjapi ponor. Zelene se livade i jedan vinograd, hao prostirba. Ravno predamnom proviruju vrškovi savinshih dubravđ. Umro je žuti sjaj na moru. Danas se Pbrševi Lovćena ishre opet u novoj nijansi ružičastoga. Sfrmine pod svetom Anom su cruenhaste. Danas, u cruenom suncu što zalazi, Krvava Kula je puna blijedih fantom6, duhova ljudi što ih ovdje poblaše. Javljaju se redom slihe Мапја, роraza, i pobjedne vibe. Gledam zadivljenim očima u prošlost

190